Skip to the main content

11.11.2008.

WitchNapomena: ovo što slijedi je nastavak priče Noć vještice koja je napisana prije dvije godine. Za potpun doživljaj prvo je potrebno dakle pročitati prvi dio, ali nije uvjet. Samo se nemojte u tom slučaju čuditi o kakvom virusu ja to pričam. Priča je ponešto duža, ali nemojte da vas to spriječi.


Ovo je pakao.

Već nekoliko tjedana sam ovdje. Zatvoren, zaboravljen, sam, nitko ne dolazi u posjete, nitko ne zove, ma da koju razglednicu dobijem ili račun za mobitel bar, čisto radi dokaza da postojim.

Brada mi je već oveća, naraste to ako ne kosiš, još malo pa mijenjam ime u Gandalf.

I smrdim. Pošteno smrdim, ko Kolumbovi mornari čovječe. Dali su mi neki WC, ali tuš nula bodova. Već sam pomišljao da se operem u školjki, ali to mi se gadi. Još uvijek. Predviđam još par dana.

Da su mi bar dali neku zanimaciju da mi vrijeme brže prođe. Štajaznam, knjige neke, časopise, Playboy... Ili još bolje, neki film. Ne cijelu kolekciju nego samo par retro klasika od prije deset godina. Npr. Ninja Cheerleaders i Zombie Strippers. Filmovi koji su toliko glupi da ih možeš gledati više puta. Gledao bih ih non-stop dok se ne pretvorim u ninju. Ili u zombija. A možda i u stippera. Samo ne u cheerleadera.

• • •

I tako dan za danom buljim u bijele sterilne zidove i ko malo dijete se radujem svaki put kad mi netko kroz onu rupu na zidu ubaci hranu. A ona uvijek jedno te isto. Ispočetka mi je bila ogavna, imala je okus po plastici i stiroporu (što je čudno jer nikada nisam okusio stiropor), ali sad je to prava nedjeljna gozba svaki jebeni put kad je dobijem.

Da ne popizdim od dosade počeo sam prakticirati neke stvari koje prije nebih ni u ludilu radio. Prvo sam počeo vježbat jogu. Deset dana je to išlo, ali kako nikako nisam mogao poletit odustao sam od nje. Onda sam imao jedan karate period. Sjetio sam se tih nekih poteza iz mladosti i čvrsto odlučio postati slijedeći Chuck Norris. Ali sam napravio strašnu grešku: mislio sam da mogu napraviti raznošku. Mogu kurac. Još me i sad boli.

Trenutno sam u fazi zen meditacije. Čitao sam o tome negdje, kažu da je to super stvar, da se čovjek treba skoncentrirati na trenutak. Jes da se u svim trenucima u ovoj tamnici ništa ne događa, ali možda mi krene pa postanem pravi zen-majstor i jednog dana kad me osobode, tj. ako me oslobode izađem van i počnem sa stilom podjebavati ljude kako već pravi zenovci to rade.

Ali gle upravi mi dolazi večera. Velikokraljevska delikatesa.

I prema običaju otvor na zidu se nakon što je ubačena hrana brzo zatvara. No, ne odustajem braniti svoja prava:

- Halo, beba, oće li taj senf kojeg sam naručio prošli tjedan?

• • •

"Čovjek koji je prizemljio vještice"

Tako su me novine nazvale kad su vještice izgubile kontrolu nad ljudima nakon što sam im ubacio virus u kompjutorski sustav.

Heroj godine, ako ne i desetljeća.

Da se razumijemo, nije mi bila namjera postati medijski aktualna ličnost. Jednostavno sam osjetio potrebu postaviti stvari na svoje mjesto, uništiti vještičju kontrolu i vratiti vlast narodu. (I skinuti ograničenje od 10 gigabajta downloada dnevno koliko su nam koze nametnule.)

Koliko god ta vlast bila loša. Shvatio sam to čim su ponovo počeli proganjati vještice. Čak su i Ujedinjeni narodi osnovali poseban odred za inkviziju.

Koji se naravno nije tako zvao, ali inkvizicija je svakako bolji pojam nego OZSVP tj. Odred Za Suzbijanje Vještičje Pošasti.

Prvih par dana bilo mi je vrlo krivo, ono uništio sam vještice ne razmišljajući o posljedicama, ali kako je krenula moja medijska slava brzo sam zaboravio na probleme i dileme. Sve novine su pisale o meni, TV postaje su plaćale fine pare za ekskluzivne intervjue, bio sam velika the zvijezda, dva puta na Oprah Show, gostovao u Izgubljenima sezona 15 itd.

A onda je nakon samo nekoliko mjeseci moja slava pala. Gotovo na nulu. Nitko više nije htio samnom pričat, čak ni dečki iz eMisije.

Svi su se prebacili na slijedeću popularnu stvar, tzv. Prvi susret sa Saturanncima. Bah. Obični crveni humanoidi s ticalima na glavi. To mogu i ja biti, trebam samo litru boje i dvije radio antene.

I taman kad sam mislio da je sve gotovo, prošlo mojih pet minuta, što sam zaradio zaradio sam, sad odi negdje i uživaj, vještice su upale u moj boemski apartman na Manhattanu, svezale me i dovele me u ovo zatočeništvo.

Nabijem ih.


• • •

(Vježbam zen fore.)

- Postoji li okrugla kocka?

- Kako se zove muška antilopa?

- Kako se jebu ježevi?

- Koliko treba žarulja da osvjetli crnu rupu?

- Koliko frigridna žena ima erogenih...

- ZATVORENIČE!

Okrećem se prema zidu iza sebe, a tamo više nije ogledalo (zapravo s jedne strane ogledalo, a s druge staklo, pa gledao sam valjda i ja policijske filmove) u koje sam često buljio diveći se svojem liku te djelu. Sad je ta strana običan prozor. Iza koje stoje mogao bih reći 3 seksi ženskice ne znaš koja je ljepša. Ali ne mogu jer kakve izraze na licu imaju mogu reći samo da su 3 pokvarene do bola ogavne vještice koje imaju nešto protiv mene.

- Kooooonačno! Jel' me puštate danas? Moram doma, sjetio sam se da mi danas dolazi vodoinstalater...

- TIŠINA ZATVORENIČE! OBRAĆAT ĆEŠ MI SE S MADAM!

To je rekla ona najniža, očito vođa ove bande. Očito ni kod njih nije sve u veličini. A ništa, izgleda da se moram uljudno ponašati ako želim izaći iz ovog ćumeza.

- U redu, madam, ljepotice nadzemaljskih epiteta.

Čvrsto sam odlučio sipati komplimente, možda ubrzam proces svog oslobađanja.

- JESI LI SPREMAN, ZATVORENIČE?

- Jesam, madam, najljepša ženo na svijetu. Neću nikome ni riječ reći da sam bio zatvoren u vašem predivnom dvorcu. Ali ako može čim prije, moram do pošte dužan sam 2 rate za stan.

- NE IDEŠ TI NIKUD, ZLOTVORE!

- Jel' mogu bar uplatit preko neta? U stan agreementu stoji da ostajem bez stana ako ne uplatim tri rate.

(Zaboravio sam spomenuti da ni internet nisam imao u zatočeništvu. Ono, prvih par dana sam izdržao, ali posle je bilo neizdrživo. Sanjao sam kako guglam, budio se u znoju lica svog, brinuo za svoje online profile i tako to. Fakat su vještice, tako ostaviti čovjeka da pati! Prošlo me je tek prije nekoliko dana, ali znam da će se kriza vratiti čim negdje vidim bilo koji dio opreme, ma i komadić podloge za miša je dovoljan da me sjebe.)

- JESI LI SPREMAN DA IZAĐEŠ PRED VELIKU MAJKU, NAJVEĆU OD SVIH VJEŠTICA?

Sranje. Najebo sam. Čuo sam priče o toj nemani. Najružnijoj vještici na svijetu. Jedan pogled na nju dovoljan je da se usereš ko mala beba. I izrigaš se ko da si deset mravojeda pojeo. A kažu da jede ljude, manekeni su joj poseban specijalitet. Sad mi je krivo što ovako dobro i prpošno izgledam. Ali okej, bar smrdim. Možda je to odbije.

- Nisam, madam, o djevo bajna. Jel mogu umjesto toga izaći pred političare?

- VIDIM DA SE BOJIŠ VELIKE MAJKE, ZATVORENIČE. POJEST ĆE TE ZA DORUČAK. SPREMI SE, IMAŠ POLA SATA.

Čim je to rekla veliko staklo opet je postalo ogledalo i gledao sam samog sebe kako se znojim od straha da ću biti pojeden.

I što joj to znači "da se spremim"? Trebam naučiti neku pjesmicu napamet ili šta? Nabubati glavne gradove svih država u svijetu?

Nisam dugo morao razmišljati jer se je jedan zid počeo micati, a kad je do kraja nestao otkrio je drugi dio ove prostorije koji je imao kadu, tuš, ormar s odjećom, pribor za brijanje (električni brijač, da slučano ne izžiletiram vene) i tako to, sve spremno za "spremanje". Da sam znao da je to tamo srušio bih ja već taj zid nekako, izglodao ga zubima ako ne ide drugačije.

Prvo sam napao tuš. Skoro sam zaplakao kad je topli mlaz počeo milovati moju kvalitetnu kožu, već nenaviklu na vodu.

Onda sam se obrijao, pa oprao zube. Zadah mi više nije bio zmajevski.

Kada je bila privlačna, ali nisam imao vremena za izležavanje u njoj. Žurio sam na susret s babarogom koja će me živog pojesti.

Pregled odjeće i odjeće pokazao je sve vrhunske marke. Odlučio sam se za Armanijevo odijelo. Kad sam tako sređen stao pred ogledalo skoro sam izlajao "Bond, James Bond".

Vrata su se otvorila i u moju samicu ušle su one tri ljepotice. Glavna je rekla:

- Idemo, mladiću. Velika majka ne smije čekati.

Zbogom živote. Bilo je lijepo dok je trajalo.


• • •

Taman sam otključavao vrata stana s namjerom da pogledam dva tri filma prije nego počnem zijevati.

Večerica u Hootersu je kao i uvijek bila odlična. Fino sam se napapao, šampanjac i kavijar nezaobilazni dio jelovnika. Lijepo sam unovčio svoju popularnost, žuti časopisi su lijepo iskeširali ekskluzivne intervjue. Na računu sam imao dovoljno da nekoliko godina odmaram papke ništa ne radeći. Zapravo - bilo mi je dosadno.

Dosada je nestala čim sam zatvorio vrata i upalio svijetlo.

Obožavateljice, čovječe! Još uvijek ih imam!

Tri komada iznenada. Ovo će biti luda noć!

Ali osmijeh na licu nestao je kad je jedna od njih izvadila pištolj:

- Samo pomisli da se makneš i da pisneš jer ću te napuniti olovom.

Napuniti olovom? Beba, previše si ti kaubojskih filmova gledala. Nisi često u ovoj ulozi, jelda? Ali taj pištolj koji držiš u ruci ne djeluje bezopasno i bolje mi je da se skuliram.

Slijedila je ljepljiva traka na moja usta i vezanje ruku lisicama.

Na što inače nebih imao ništa protiv, ali ove djevojke su imale sasvim druge namjere. Krive namjere. Okrutne namjere.

Posjele su me na stolac, a jedna od njih izvadila je mobitel i nazvala nekog:

- Da, ja sam. Naš je, sad će Marijana s prijevozom. Dovest ćemo ga prije ponoći.

Okrenula se prema meni:

- Mali, gotov si. Mislio si da je gotovo s nama vješticama nakon što si nam onako podmuklo razbio sustav. Trebao si kupiti tjelohranitelje, a ne ovako skup stan, fensi odjeću i sve u čemu uživaš ovih dana. Vodimo te u jedan naš dvorac, ti bi vjerojatno rekao vještičji brlog, i zatvorit ćemo te, nema šanse da te bilo tko pronađe. Bit ćeš zatvoren na neodređeno, kretenu.

Htio sam pitati da li ću imati kabelsku, ali nisam mogao govoriti.

Izvadila je omanju injekciju i ubacila mi nešto u krv. Bez obzira što se ja ne drogiram.

Zaspao sam i probudio se u prostoriji koja će biti moje jedino boravište slijedećih mjesec i nešto dana.


• • •

- Dobar dan.

Pozdravljam vješticu u prolazu. Vode me kod Velike majke, čeka me užasna bol i patnja, ali nitko mi ne može oduzeti jednu od mojih iskonskih vrijednosti: bonton.

Stepenice i stepenice. Puno stepenica. Izgleda da sam bio zatvoren ispod Kine koliko puno se penjemo.

Previše se penjemo. Još malo pa ću zatražiti predah jer ekstremiteti (naravno, ne svi) su mi zakržljali koliko sam zatvoren bio.

Što nisu ugradile lift? Nije da se nema para: sudeći po slikama na zidovima jasno se vidi da ne znaju kuda s lovom.

Konačno dolazimo pred velika vrata. Lijevo i desno po jedna baba s kalašnjikovima u ruci. Koja blamaža, čovječe. Mogle su bar uzije nabaviti.

- E tu ti sam ulaziš. Ne zaboravi pokucati.

Ko? Ja? Naravno da neću. Znam što me čeka, kucat ću tri godine ako treba.

- Evo, evo, madam, nema problem. Inače, bilo mi je drago, madam, i ako smijem reći vaša kolektivna ljepota te nevjerojatna privlačnost ostavila je neizbrisiv trag u mojoj skromnoj egzistenciji i...

- Ajd ne seri nego ulazi.

- Dobro, dobro, ne morate me odmah gurati. Dakle, bilo mi je vrlo drago i zadovoljstvo, ali sad vas moram napustiti te...

- Oš ti ući ili pokupit batine prvo?

Šutim. Okrećem se prema vratima. Kucam. Opraštam se sa životom.

Tko će se brinuti za Ivu, mojeg najboljeg prijatelja. Ivo je moj kaktus, držim ga u stanu, nadam se da ga sobarica zalijeva. Ali ako mi oduzmu stan tko će o njem brinuti? Šmrc. Ivo, sori što sam te ostavio.

Nakon standardna tri kucanja vrata se automatski otvaraju.

Ulazim.

Vrata se zatvaraju.

Fak.

Ali nisam zaslužio da završim ovako! Još sam mlad, u cvijetu mladosti dapače. Nisam napravio sve što sam htio. Nisam iskočio s padobranom, nisam se popeo na Himalaje, prokrstario Sredozemljem, vidio piramide, nisam probao seks u bestežinskom stanju, nisam svašta. Nemojte mene ljudi, ja sam još mali! Tek propulali pupoljak spreman za velika djela, a ne da budem pojeden od strane kanibalke.

Broom

- Konačno si stigao.

Čujem glas, ali bojim se pogledati odakle dolazi.

Skamenjem sam. Zaleđem. Armiran. Kao grčki kip stojim i ne mičem se. Ne mogu, ne smijem, ne želim.

Rugobaba će me sad za koju sekundu zaskočiti, zagristi i početi grickati moje krhko tijelo, dok me ne pojede kao zeca.

Dio po dio, komad po komad, kost po kost. Da se bar otruje.

Nek prvo pojede glavu, odgrize mi vrat, da čim prije umrem i ne budem svijesno proždiran.

Ponovo glas, ali sa strane, tik do mene:

- Hej, što si se zabezeknuo, jel ti dobro?

Kad mi se unesla u lice, ono na par cm skužio sam da to nije ona. Vjerojatno neka od podređenih. Krasotica biblijskih epiteta. Jasno, domina vjerojatno najbolje primjerke čuva za sebe.

Njezina me ljepota na trenutak izvadi iz moje agonije. Pogledam je malo bolje, a ono oči peku koliko je seksi. A vjerojatno uopće nije. U kakvom sam stanju - i zombica mi je valjda seksi. Pokušavam se sabrati:

- Ej, bok, čuj sori, dobro veče ono, ali di ti je gazdarica, je ta nakaradna rugoba? Oće me pojesti konačno, pa da svršimo s tim?

- Ja sam ta nakaradna rugoba.

A? E sad, ili sere ili nosi masku pa izgleda ko hostese iz Las Vegasa.

Počeo sam pregledavat prostoriju. Koji biser, umjesto da se sakrijem ili iskočim kroz prozor JA tražim najodvratniju ženu na svijetu.

- Šta gledaš mali? Nema nikog tu smo samo ti i ja. Ah, vjerojatno ne vjeruješ da sam ja Velika majka. Dokazat ću ti: sjedi tamo za stol.

U sekundi sam se našao na stolici, posjednut za veliki stol (obična iverica, zašto škrtare na namještaju, a Picasso i Rembrandt im vise u hodnicima?).

Dobro sad vjerujem. Dobro je poznato da samo naj vještica može pičiti ovakve hipnoze. (I David Copperfield, ali on je odavno u mirovini.)

- Oprostite mi, o Velika majko, što sam ubacio zrno sumnje u vašu autentičnost.

- Ne moraš mi se tako uguzivati, nisi jedini koji se prevario. Ali dosta priče, sad ćemo jesti.

Jesti? JESTI? O, ne. Sad ću biti pojeden ko Bambi od strane pustinjskog predatora.

I umjesto da me naskočni, pokaže svoj pravi lik i počne krezubim zubima proždirati moje lice i naličje ona samo - pljesne rukama.

U prostoriju su navrli komadi, svaka je nosila gastronomske delicije, od kojih su neke neviđene od strane najvećih svjetskih gurmana. Jamie Oliver, nemaš pojma!

Za mene koji sam u zadnje vrijeme gutao samo plastiku to je bio veliki udarac. Invazija na moje gladno ja.

Počeo sam žderati onako brzo i pohlepno, ko da će sve to nestati za nekoliko sekundi.

Nisam se štedio. U tih nekoliko minuta pojeo sam više nego VIP uzvanici na vatrogasnoj zabavi.

A onda sam počeo razmišljati i skapirao zamku u koju sam se ulovio: pa ona mene želi napumpati pa da me onako s guštom proždere.

Šteta što na jelovniku nisu lude gljive.

Pogledao sam je da se uvjerim, možda sam joj se ovako mastan i zadihan zgadio? Možda me neće danas popapati?

Onda mi se samo fino nasmiješila i rekla:

- Samo ti uživaj, malecki. Ali daj se obriši i uspori malo, pa nismo u cirkusu. Osoblje, ostavite nas.

Ostali smo sami u sobi, a ja odjednom više nisam bio gladan.

No, svejedno sam još dao šansu komadu odojka, pačjem bataku i staklenki ljutih feferona.

Na kraju sam ubacio jednu rotkvicu i dokrajčio kriglu graševine.

Htio sam se podrignuti sa stilom kako su nekada pravi muževi signalizirali gazdarici da je objed bio ekstrakvalitetan, ali tko zna kako bi taj moj potez bio shvaćen u ovoj situaciji.

Bio sam tako prepun hrane da mi više nije bilo bitno. Pojedi me sad, ko ga jebe!

- Jesi li završio?

- Pa jesam. Ovo mi je bila najbolja posljednja večera u životu.

- Kako posljednja?

- Pa sad ćete me pojest. Nema veze, odobravam, sve pet.

- Zašto bih te pojela?

- Pa vi jedete ljude, svi to znaju.

- Ma daj, to ti je urbana legenda. Ljudi svašta pričaju.

E sad ili me zajebava ili mi je namjerila još gori happyend. Bolje da ne pomišljam što bi to moglo biti.

- Pa zašto onda...

- Ova večerica? Pa moram priznati, u početku sam bila jako ljuta na tebe. Uništio si cijeli sustav koje smo stvorile, imale smo veliku kontrolu, ali ti i taj tvoj virus uništili ste sve. No, niste uništili naš pokret. Zar si mislio da nemamo backup? Da, život nam je otežan, tajne službe nas prate, ali mi i dalje postojimo u ilegali. Život nam je drugačiji, ali držimo se.

- Htjela sam te u zatvoru držati do sudnjeg dana, ali to nije u redu. Brzo se prilagođavaš i ne patiš dovoljno. Ali smislila sam ti veću kaznu, koja nije toliko nehumana kao doživotni zatvor, a patit ćeš više i fakat ćeš razmišljati o svojem prijestupu.

- I, da budem iskrena, već si toliko smrdio da se počelo osjećati i dva kata iznad.

Veća kazna od toga? Što može biti veća kazna od izolacije, zatupljivanja te vonjanja vlastitih nusprodukata?

Ustala je i uzela neki magazin sa stola. Prišla mi je i pokazala mi naslovnicu.

Super naslovnica. Časopis Time. Na dnu piše "Čovjek godine". A iznad toga moja slika i prilika. To im je bilo najbolje izdanje.

Otvorila je magazin i počela čitati dio intervjua s čovjekom godine:

TIME: Kako biste okarakterizirali svoj seksualni život?

JA: Dok mogu - prakticiram. A mogu, moram vam priznati.

TIME: Imate li jednu parnericu ili više njih?

JA: A kako da vam kažem. Pravi odgovor bi bio: previše njih.

TIME: Što najviše mrzite u životu?

JA: Najviše u životu mrzim stajanje u redu u samoposluzi.

Zatvorila je magazin koji btw ima najljepšu naslovnicu na svijetu i nabacila plastičnan osmijeh:

- Najveći dio vremena potrošit ćeš na stajanje u redu u samoposlugama. Kada vidiš da netko stoji iza tebe, stani na kraj reda. Sve dok ima ljudi. Ili do kraja radnog vremena. Ja se nadam da će biti puno slučajeva ovog zadnjeg.

- Da, hipnotiziran si. Možeš ići.


• • •

Ako me ovih dana vidite u samoposluzi kako stojim u redu nemojte stati iza mene. Molim vas, idite prema policama, možda ste nešto zaboravili.

Broom

PS. Naravno da imam plan. Strašan plan, samo da hipnoza malo popusti. (Recimo skužio sam da šankiranje umanjuje želju za samoposluživanjem.) Ispričat ću vam kako je prošlo. Ili bolje ne?

Komentari

1. 11.11.2008. c0d3r_

Jaaaaooooooo.....predobro.
E nisam se ovako u životu nasmijao. Predobra priča!!

Stvarno si car! hehe

2. 11.11.2008. d1a

Mnogi bi rekli da je "samoposluživanje" posljedica neuspješnog šankiranja :D

3. 11.11.2008. marra

Aahh nedovoljno dobra kazna! Pocni ici u ducan pred kraj radnog vremena ili rano ujutro dok svi spavaju! Ja bih te hipnotizirala da volis.. muskarce :D

4. 12.11.2008. sandra

@marra: ili još bolje: da ide u dučan par minuta nakon velikog odmora kad nahrupe školarci na sendvič od 5kn, koji prodavačica, naravno, nije pripremila kad je mogla, nego sad reže salamu, reže peciva, mota, piše šifru ... Ispred Dade 7-8 školaraca a on treba samo polubijeli!

5. 12.11.2008. marra

@Sandra haha dobra ideja, dobra!

@D.Dadojevski - trazimo reviziju kraja price! :P

Dodaj komentar
Ime:
Vaš e-mail:
Vaša web stranica:
Izračunajte: 8 + 1 = ?
Komentar: