Skip to the main content
[] 5. kolovoza 2005.

CloudPrije nekoliko jeseni bila je jedna ni po čemu posebna, osim što sam tada shvatio da ta Sudbina, kad malo bolje pogledaš, i nije tako loša stvar . Jesen je bila svježa i hladna, ali tek je dala nogu ljetu, tako da je još uvijek bilo hrabrih koji su nosili kratke majice između onih dugih rukava. (Ne trebam, nadam se, spominjati u kojoj se skupini nalazio Autor.)

Slavuji su još uvijek veselo pjevali, a golubi na terasama...

CUT THE CRAP! Dosta više. Nisi Shakespeare. Ajmo mi na ono bitno:

Sjedimo ona i ja na terasi jednog Korza u jednom gradu i pijuckamo kave. Nije kava, nego napoj, valjda konobar ima nešto protiv mene. Ali ne žalim se, ne smijem priznati da sam perfekcionist, rekla je da mrzi takve. Napisala preko SMSa, zapravo.

Dopisujemo se već mjesec dana, u stvari ona piše, a ja povremeno lupim odgovare na neka ženama bitna pitanja (e.g. "lav", "plavo", "boja nije bitna", "s 18", "druga godina, prvi put", "sise" i slično). Broj je dobila od neke frendice koja je broj dobila od neke druge frendice pa (ubaci još 10 frendica ovdje) sve do jedne koja me navodno poznaje.

• • •

(Put kojim je prošao idealan je za pranje novca.) I onda je meni, kako to već obično bude, dopizdilo i zovem ja nju da se nađemo na kavi. Predložim nekakav normalan datum (subota, kasno poslijepodne). "Odlično", napiše ona, "taman poslije škole." Onda sam se malo zapitao i skužio da je uopće nisam pitao za godine i da bi mogao biti klijent za momke u plavom. Pa pišem "Kakve sad škole?". "Ma ovi s posla naš šalju na neki tečaj, a to je subotom." stigne, srećom, pozitivan odgovor.

Kad sam dolazio na terasu sjetio sam se da uopće nemam pojma kako mala izgleda. Mobitel sam, naravno, ostavio doma. I šta sad, da stanem kao debil usred trga u nadi da ću biti prepoznat? No, ipak sam se pouzdao u pradavni instinkt Krapinjonca koji preko sedam gore i sedam mora može prepoznati svoju družicu:

Zaderao sam se. Njezino ime. Svi su me pogledali. Ali samo je jedno lice bilo crveno. Bingo!

I sad opet preskačem nebitan uvod. Nekih 20 minuta, pa dalje upadam usred našeg dijaloga:

- Znači ti u stvari ne želiš ništa ozbiljno?

- Paaa, da. Ti si meni jako drag dečko i nebi htjela pokvariti...

- A zašto si onda počela s porukama?

- Na početku sam mislila da ćemo ti i ja...

- A sad više ne?

- Da, sad ne.

- Jesi li sigurna?

- Paaa, nisam baš...

itd. itd. I ja dalje pokušavam nešto napraviti ali neide. Ovo je tvrd orah. Neće i neće. A znam da oće.
I taman kad sam mislio odustati sa navalama, dogodilo se ČUDO!

Počela je padati kiša.

Povukli smo stol prema centru suncobrana u nadi da će to biti ona sitna, prolazna. Ali nije. Nakon par minuta aktivirao se i veliki Thor (onaj s čekićem, bog grmljavine). A ona, iznenada, uhvatila se za mene.

- Ja se bojim grmljavine.

I stisla se k meni, drhti jadnica, drhti taj zlatni pupoljak, prestrašena, a ja sam Mužjak Koji Će Je Zaštititi Od Svih Mračnih Sila Ovoga Svijeta. Gotovo da više ne sjedi na svom stolcu, stisla se na mene ko đin na tonik.

Kiša je pojačala svoj tempo, a blicevi su radili sve veći kontrast. Onda sam primjetio da joj nešto zvecka u džepu i dobio ideju:

- Di ti je auto?

- Tu je, blizu, u ovoj ulici.

- Ajmo potrčati do njega.

- Ali ako grom putem...

- Ako i bude udarit će u mene, ne u tebe. Grom prvo udara u ono šuplje.

Potrčasmo kroz sad već poštenu kišu, morao sam ja otključati jer su joj ispali, i ušli u auto. Bili smo mokri, prilično, ali podnošljivo. Moja kratka bila je najviše, pa sam je svukao. Njoj je bilo hladno pa sam je obuhvatio.

I štajaznam, valjda ženi nije lako grliti topless-muškarca.

Ona je prva počela. Nisam se bunio. Bit će nam toplo. Zdravlje na prvom mjestu.

E u tom trenutku sam shvatio da Sudbina zna biti nešto lijepo.

• • •

Bili smo zajedno neko vrijeme. Negdje na pola priznala mi je da se nikad nije bojala grmljavine.