Skip to the main content
[] 27. srpnja 2005.

SaucerI sad ja otvorim neki kao blog i počnu dolaziti mailovi u kojima ljudi šalju pitanja tipa "di si bio, što si radio, koliko novih zareza na njemu napravio". Jer stranice su neko vrijeme bile nepostojeće. E-mail se vraćao, a kad bi zavrtio adresu u browseru dobio bi error 404 (ne taj nego onaj obični).

Reći ću vam gdje sam bio ali mi nećete vjerovati.

Ukratko: oteli su me vanzemaljci.

Zapravo nisu vanzemaljci nego vanzemaljke. I nisu me otele nego sam ja to dobrovoljno.

Priča počinje s jednim likom koji sjedi, pije pivo, gleda zvijezde i razmišlja o tome kako bi bilo idealno ležati, ženska iznad i gledati zvijezde.

I to tako funkcioniralo koji sat, par flaša i pola kutije.

A onda se odjednom, iznenada te nadasve neočekivano jedna od njih počela micati. Zvijezda, ne flaša.

Gola ljepotica se ishlapila, mišići protegnuli i ugasilo pola cigarete. Zaključak je jasan: priviđenja --> gutljaj previše --> go to bed. I taman kad se dignem postane dan. Opaaa, nije samo gutljaj.

I onda sunce sleti na susjedov travnjak i ugasi se.

• • •

Prema meni je dolazila žena.

Izašla je iz svemirskog broda tako mirno i tako prirodno ko što ja izlazim iz zahoda. Još je ključevima onako prema brodu i čuo se "bip-bip" i svjetla se pogasila. Kad je došla do mene uspio sam nekako zatvoriti usta i zapaliti svoju posljednju. Znao sam da će joj sad neki laseri iz očiju krenuti i da će me pretvoriti u prašinu.

• • •

Drek sam ja znao. Stala je ispred mene i smješila mi se.

A jesmo zaostali - još nismo izmislili tako bijeli kaladont.

Sad sam se već bio privikao na mrak i snimim ja nju onako nabrzaka. Ljudi, nije to bila žena. To je bila najženskija moguća THE ŽENA.

Bila je crnokosa. Ma nije. I crnokose su ponešto svijetle. Dakle, imala je kosu boje crne rupe. Dakle, sumnjivu.

Dalje neću ništa osim da su one Heffnerove uhate karakonđule prema ovoj svemirskoj.

Pogledam prazne flaše piva i mislim si nekako da mi bi nakon toliko komada svaka izgledala tako. I onda se pošteno izsamošamaram. Dignem pogled. Odlično, ne radi se o pivu.

I gleda me. Gledam ja nju. Gledamo se mi tako ko dva debila neko vrijeme. I ja skontam da ona valja očekuje da ja nešto kažem. I kažem ja prvu pametnu koja mi je pala na pamet:

- Aaaaaaaaa.

(Koji debil.)

- Zivijo.

E sad sam se vec snasao:

- To ti je malo dalje, ali oni nemaju mjesta da parkiras ovo čudo.

- Znam. Ovo je Hrvatska jelda? E super.

- A kako znas hrvatski?

- S Interneta.

(Stvarno sam blesav. Umjesto da pokažem (lažno prikažem) da smo mi Zemljani inteligentna vrsta, ja pitam nešto ovako glupo.)

- Šta sad? Take me to your leader.

- Da, imate smješne filmove. Nego imaš ti šta za popit? Pivo?

- Ma ima, beba, evo.

(Šta pivo, kupit ću ti pivovaru!)

Kad je popila pivo (nisam više imao) počne se ona meni nabacivati:

- Ej, jesi za jedan đir?

- Ma naravno, čekaj idem po auto.

(Vozim te do Hong Konga ako treba.)

- Kakav auto, idemo mojim vozilom.

- To te ja pitam. Ajmo, ti voziš, ja sam malo popio.

• • •

Kad smo ušli u brod tamo su bile još dvije. Iste kao ova. U dlaku.

- Jel to vas rade na pokretnoj traci? Di je ta tvornica, selim tamo smjesta.

- Kloniranje.

Sjeo sam na sjedalo i zavezao pojas. Pojas? Baba sigurno vozi ko ja... Ali nije bilo tako. Mirna vožnjica, polagano smo se digli u orbitu i gledali kroz prozor. Gledali zvijezde.

Dosadno nešto. To mogu i od doma. Ali nisam htio vrijeđati domaćicu koja je vozila. Njene sestre su sjedile lijevo i desno od mene. U životu nisam bio ljepše opkoljen.

- A imate li vi neka imena. Ono, stavite pločice s imenima da se orijentiram.

A onda progovori ova desna. Isti glas ko ona naprijed, samo gramatika malo fehlerična:

- Cuj, Zemljak, mi bi tebe htjela nešto zamolit.

(Reci srce, dam ti lijevi bubreg ako trebaš.)

- Naša vrste ima jedna problem. Iako smo tehnologijski i mentalno jako napredno, nedostaje nam čistih stanica za razmnožavanja, a znaš da o tome ovisi opstanka vrste. Naši brodovi istražuju svemira u potrazi za kompatibilnim stanica. Mi smo dobile ovaj vaše Sunčev sustav. Pa smo te htjele pitati da li ti želiš s nama imati jedan spolno...

- APSOLUTNO DA!

- Čekaj, nisam rekala do kraja: dakle želiš li s nama imati jedan...

- REKAO SAM DA!

- Ali da li si siguran da stvarno želiš...

- DA! DA! DA! DA!

- Onda dobra.

Ova prva naprijed htjela je nešto reći ali joj nisam dao:

- Halo, šofer, parkiraj ovu pilu, idemo to napraviti.

• • •

- Imate li vi kakav krevet i slično? Od ovog metala na podu zna guza boljeti.

Otišao sam za njima u jednu manju prostoriju. Kad su se upalila svjetla vidio sam kauč. Sve pet.

Onda mi je nešto palo na um:

- Čekajte, a zašto baš mene?

Tu je ona koja je sjedila lijevo od mene (ili ona prva, ne znam više koja je koja) rekla:

- Tekućina koju nazivate pivom pogodna je za naše hormone. A ti toliko bazdiš po tome da se iz orbite osjeti.

(Da su Zemljanke takve bile bi savršene.)

- Sjedni na kauču, raskamati se.

(Nešto mi govorilo da je to bila ona lijeva.)

I sjeo ja. Onda su se nešto pogledavale i smješkale. I počele se skidati.

Ljudi moji, koji su to primjerci bili. Da se ovo događalo 100 godina prije mislio bih da su boginje.

Sve završeno zaobljeno, nepošumljeno, prirodno.

I sad da im ne ostanem dužan, skinuo se i ja.

Šta skinuo, dematerijalizirao sam odjeću sa sebe.

Onda ova srednja nekud ode. Nije valjda da ih ima još?

I tako sjedim ja i gledam da li će napad usljediti s lijeva ili s desna.
Neću prvi krenut, tko zna kakav je običaj kod njih, treba poštovati kuću u koju si pozvan.

Vrata se otvore i vrati se ova treća. Ali umjesto još komada vuče ona nekog robota. Ja gledam zbunjen, oči su mi ko da čavle jedem.

Dovede ona tog robota ispred mene. Šta je ovo, nisam vam ja robofil. Vadi neku cijev i kaže mi:

- E tu ga guraj.

- ŠTA DA GURAM?

- Pa tog svojeg.

- SLUŠAJ, SVEMIRSKA, JA NE GURAM GDJE GOD!

- Pa pristao si.

- Pristao sam da ga guram u ovo (nepristojno je, ali pokazujem), u ovo i u ovo!

- Naša vrsta je prije nekoliko stoljeća odbacila fizičko zadovoljstvo.

- Pa što mi niste odmah rekle?

- Pošto si odmah pristao mislile smo da pretpostavljaš tu prirodnu stepenicu razvoja.

- Krivo ste mislile. Odustajem, pakiraj stvari, vozi me doma!

- U redu.

Skupljam odjecu. Prije treba rijesiti napetu stvar:

- Imate li ovdje kupaonicu?

• • •

Kad se krećeš vrijeme u svemiru ide brže nego na Zemlji pa su prošli mjeseci između odlaska i dolaska.

Ali prostorno, ostavile su me gdje su me i pokupile. Na susjedovom travnjaku. Kad sam silazio primjetio sam razbijenu kosilicu ispod spuštenih stepenica. Odlično, više me neće buditi u 9 ujutro.

Nakon par koraka okrenuo sam se da pozdravim onu koja me je došla ispratiti:

- Ajde, bog, i pošalji mi razglednicu. Nemoj biti tužna, samo malo kružite raketom okolo, ovdje mnogi bazde.

• • •

E, zato me nije bilo.

Lijepo sam rekao da mi nećete vjerovati.