Skip to the main content
[] 30. X. 2005.

MathDosada je toplo subotnje popodne u vikendici u kojoj nema struje, kad se kraj tebe nalazi lijepa žena s kojom se ne možes igrati Štefa i Bare jer su joj, eto, baš oni dani u mjesecu.

• • •

Dosada je nepodnošljiva.
Ružna.
Dosadna.

Kad je ima.
Kad je nema dosada je lijepa i poželjna.
Tada je cool.

U ono vrijeme često mi je znalo biti dosadno.
Prečesto.

Ubijao bih sate buljeći u TV.
Jedno vrijeme je to išlo. O, da.
Ali s vremenom je i to postalo... predosadno.
(A i deblja.)

Tako da sam tražio alternativne načine načine skidanja dosade.
Jedan od odabranih bilo je kino.
(Drugi je bio seks, ali to vas ne zanima.)

• • •

Odlazio bih sam.
I dobro bi bilo.
Nisam nikog zvao, nikom govorio da idem.
Nitko ne bi razumio moju poziciju.
Nikome nije bilo dosadno.

Nisam tematski birao filmove.
Grad je tada imao tri kina.
U stvari dva jer jedno bi uvijek imalo slobodan dan.
Tako da bi mi ostalo da biram između dva filma.

Izmedju dva plakata.
Ako sam znao da su oba smeće birao bih ono koje manje smrdi.
I opet dobro.
Čak nikad nisam zaspao.

(Zapravo sam u kinu jednom zaspao jedino kao klinac. Bilo mi je žao ko psu kad sam se probudio a Jerry Lewis i Dean Martin su autom odlazili ispod onih velikih slova koja na kraju filma idu prema gore.)

A jednom sam skoro zaspao.
Skoro.
I dobro da nisam. Nebih sad imao čime vas gnjaviti.

Uglavnom bilo je nešto ljubavno.
Ne sjećam se puno. Ona i on u dnevnoj sobi i vikali se oko nečeg.
Siguruno su bili oženjeni, bez djece, ustvari jedno je sigurno: s njima je živjela njezina mama.
I svadja neka, išlo to već pola sata.
Naporno i za gledat, divim im se kako su to uopće htjeli glumiti.

Bio sam i ponešto umorniji nego inače.
Tako da su kapci lagano krenuli prema dolje.
One crne trake iznad i ispod filma postajale su sve veće.

Krenuo je Z.
Vec sam napola trcao po šumi.
Zz.
Bježim od Amazonki.
Zzz.
Sad će me fino uhvatit.
Zzzz.
Pa će me odvest do svoje sisate šefice.
Zzzzz.
Onda ću za kaznu morati sve njih poj...

ŠTA?

Z je munjevito skliznuo s mene i nestao u drvenom podu.

Ono malo luzera koji su greškom zalutali u kino zabuljili su se u mene sretni što će danas ipak vidjeti nekakvu radnju.

• • •

Čim sam ih primjetio odmah sam ih spazio.

On, glatko lice, nabildan romantikom, duga kosa, koje proljeće više od mene, lovac na meso.
Ona, bluzica tanka, nije minica ali je blizu, zapečeni bataci, nešto niža i zamišljena.

Stajali su blizu ulaza u kino čekajuci da se otvori prolaz prema dvorani.
Stišću se nešto jedno uz drugo, svaku minutu padne pusica i to.

Ovo su filmski kritičari koji pišu članke u dnevnim novinama.

Yeah, right.

Ako sam se i premišljao izmedju partera i balkona sad sam siguran.
Definitivno balkon.

Ovo dvoje će tražiti mrak, a dolje je mrak.
I mogu se nadati da će biti tihi.

Iako bih radije gledao nešto zanimljivo meni se prizor seksa gadi.
Osim ako sudjelujem u istom.

I odu oni dole, a ja kao i većina ekipe (nas 15ak) odem gore.

I krene film zanimljiv kao školska lektira.

• • •

Konačno sam smiren.
Vidi, film još traje.

Izgleda da su neki iskoristili priliku i napustili dvoranu.
Sretnici.

Jesam li sanjao, nisam li sanjao?

Konačno pogledam desno.
Nisam sanjao.

Golubići su bili zagrljeni.
Ona je još uvijek imala ispruženu bosu nogu prema meni.
Onu kojom me trznula.
Poluleži frajeru u krilu.
I gleda me ravno u oči.

Stavlja mi nogu na koljeno.
(Vidi, čarape su iz Trsta.)

Meni još uvijek ništa nije jasno.
A onda i lik skrene pogled s "filma".
I gleda i on u mene ravno u oči.

E, sad shvaćam.

• • •

Digao sam se i izašao iz kina.

Tada nisam volio sendviče.