Skip to the main content
[] 12. ožujka 2009.

ClockNe bijaše dugo neka nova pričica. Evo jedne lagane, za zagrijavanje. Čim obaveze popuste, kreće jedna prava, starograđanska.


- Jel ti mogu praviti društvo dok čekaš?

Na ovo pitanje odgovorio sam potvrdno i time napravio jednu od najvećih grešaka u svojoj dugogodišnjoj (još uvijek uspješnoj, hvala na pitanju) karijeri ophođenja prema ljepšem spolu.

Vjerovao sam da se ljudi općenito mijenjaju na bolje, tako da sam i za nju mislio da više nije ona pričljivica koje sam se sjećao otkako smo se zadnji put vidjeli prije nekoliko godina.

Nisu stari ljudi su rekli da je misliti - drek znati. A ja sam, naivac, mislio.

• • •

Ušao sam u prostorije pošte s namjerom da u roku odmah platim nekoliko računa koji su pod hitno morali biti plaćeni.

Namjera je jedno, a stvarnost drugo - pokazalo se čim sam odskenirao prostor između mene i šaltera s tetom koja jedina može riješiti moj problem.

Prostor je bio mnogoljudan, vrlo gusto nabijen namrgođenim spodobama koji su došli sa sličnim namjerama: uveseliti ustanove i organizacije uvećanjem svote na njihovim računima, a rastužiti vlastiti džep smanjenjem njegove platežne moći.

Zapravo sretnicima koji došli prije i stali u nepravilno formiran pijanozmijoliki rep.

Šit. Ode najmanje jedan sat hvalisanja na šanku lokalne birtije o tome kako kao i svaki normalno osvješteni građanin račune plaćam u najzadnji mogući trenutak.

(Nemojte me sad pitati zašto nisam platio preko neta. To je bilo davno prije te privilegije, kad su lijepe žene bile u GIF formatu, a na Internet si se spajao prvenstveno zbog emaila.)

Što sam drugo mogao: rekao sam gudbaj svojem do tad dobrom raspoloženju, kroz zube izbacio šarenu psovku i stao u taj ogavan red.

• • •

Nekoliko dana jahanja ispred mene, skoro na početku jebenog reda (u kojem odrađujem kaznu iz nekoliko prošlih života) nalazile su se telefonske kabine.

Nije prošlo ni nekoliko minuta (dovoljno da zaboravim da je vani fino proljetno vrijeme) kako sam stajao u njemu kad je iz jedne od njih izašla ona.

Nemojte me krivo shvatiti, nije to bila ljepotica iz snova, neki turbo komad (kakve obično susrećemo u mojim pričama) i tome slično.

Bila je sasvim obična ne-filmska cura, simpatična taman koliko treba, casual odjevena, prosječne mjere. Ma ono, sasvim normalna ženskica.

Ajd dobro, bila je komad. Ali ništa ekstravagantno.

Poznavao sam je nekad iz školskih dana, posebno zbog jedne scene kad je istovarila sadržaj želuca u kanalizaciju na jednoj fešti gdje su svi (osim mene naravno) završili sa želučanim tegobama.

I sad gledam hoće li me prepoznat ili neće, opalit mi pusu u prolazu i sjetiti se mojeg imena. Tada još nisam bio umjetnik u spomenutom ophođenju, ali svejedno nisam bio mačji kašalj.

Platila je račun, probila se kroz svjetinu i ugledala me.

U prvi mah pogled je bio onaj "ček, nekako si mi poznat", a onda je izustila moje cijenjeno ime i prihvatila ispruženu ruku bez pardona.

Pa di si kako si jesi li se oženio ovo ono, ma znate tu klasiku kada nekoga sretnete nakon gro vremena.

Nakon tog protokola kontam ja sad će otić, ali daj pitaj je nešto da ostane još koji minut i malo skrati agoniju čekanja u repu ispred šaltera.

Ali ništa mi ne pada na pamet! Ne mogu se sjetiti nekih zajedničkih događaja jer ih nit nema, svi smo je tada izbjegavali zbog kokodakanja.

A ona stoji gleda me. I onda pogleda na svoj sat, pa konta nešto i opet gleda na sat.

Dobro, gotovo je, sad će reći nešto kao "ajd bok, vidimo se" i ostaviti me ovdje da se najmanje sat vremena pitam zašto se nisam ustao ranije i već riješio ovaj redostaj.

I onda me odjednom pitala: "Jel ti mogu praviti društvo dok čekaš?"

Pa ono, može, valjda se je raspričala na telefonu, pa mi neće previše uši tretirati.

Je, kurac.

• • •

Prvih deset minuta bilo je odlično. Slijedećih deset već sam bio nervozan. Još deset minuta i već sam je htio tući.

Jer ona je pričala. The pričala. Pričala o svemu, samo ne o onome što je meni zanimljivo.

Nije pričala o Platonu, Aristotelu i naprednim algoritmima za pretraživanje teksta.

Pričala je o tome kako je bila s nekim frendicama u šopingu, kako je obojala sobu u ljubičasto, kako gleda te i te sapunice, lakira nokte određenom nijansom crvene itd.

To je još bilo dobro.

Jer brzo je počela pričati o meni. Fakat o meni, ma sve je znala. S kim se družim, gdje izlazim, što ljudi pričaju o meni, gdje sam primjećen od strane društvenih krugova...

A ja već kuham. Daj stani malo, koga to zanima.

Posebno je bio neugodnjak kad je rekla: "E čula sam da te ona tvoja ostavila prošli mjesec jer nisi izvršio obećanja..."

U tom trenutku nekoliko se ljudi ispred mene okrenulo i saznalo da sam ja papak kojeg cure ostavljaju jer im nije bio dovoljno dobar.

Ono, fakat, sad sam je već mrzio iz dna duše. A nemož je se riješit. Ne možeš joj reći "Čuj, sramotiš me, netko od ovih likova možda me i poznaje" i tako to.

Trebao sam je odmah u startu zaustavit sa "Slušaj beba kad stojim negdje u redu ne prilazi mi jer ću ti odgristi uho."

(Ako me danas nađete negdje da čekam bolje vam je da imate štitnike za uši.)

Ali ne, ja sam mislio.

• • •

I tako, ja patim i kontam kako da je fino odjebem, ali ništa ne mogu smislit.

Nula bodova.

No, sudbina je imala sasvim drugačije namjere i poslala nam jednu zajedničku frendicu koja je upala na poštu i primjetila staru ekipu.

Došla je do nas i dala ruku meni, a njoj zagrljaj i pusu lijevo te desno.

(Fakat, koja im je to fora? Ženama tijelo-uz-tijelo i puse, a nama samo rukohvat. Nije pošteno!)

I ova prva nastavi pričati, prebacila temu, jasno, ali i dalje melje kao 50 mlinova na nuklearni pogon.

Skužim šansu i pokušavam mimikom novopridošloj reći da ju izvede van, da je makne od mene, jer ako tako nastavi past ću u komu. I neću platit račune koji su mi hitni.

A ova nikako ne kuži. Vrtnju očima, potez ramenima, glasno kašljanje, zijevanje, pogled na sat, ma ništa. (Razmišljao sam i o tome da pustim goluba ali to bi bila katastrofa.)

Ne mogu povikat "Makni je od mene" nikako. To bi bilo upucavanje vlastite noge.

Jedini spas mi je dolazak do šaltera.

Najjedini.

Srećom pa više nisam daleko od cilja.

S ove pozicije već mogu vidjeti brčiće na teti iza stakla.

Još malo.

• • •

Riječi koje su ubrzo doprijele do mojeg uha bile su ko Bethovenova najljepša simfonija:

- E nas dve idemo na kavu, nije ti puno ostalo čekati, jel' ćeš moći sam?

- Šteta. Baš sam uživao u priči. Ali kad baš morate... Nadam se da ćemo se ubrzo čuti.

- Ma budemo se našli. Moram ti još svašta ispričati.

- Jedva čekam. Ajd, vidimo se.

I odu one. Napokon.

Ubrzo sam došao do šaltera. Ali ne bez problema. Opaka teta hladnokrvno mi je odbrusila:

- Gospodine, ne primamo kartice. Stroj nam je danas pokvaren. Samo keš.

- Ali čekao sam u redu dugo. Jel' mogu preko preko reda kad se vratim s bankomata?

- Možete, ali požurite. Meni ide kraj smjene, uskoro će me zamjenit kolegica pa ćete morat stat na začelje.

• • •

Kad sam se onako zadihan vratio tamo je sjedila kolegica.

Sranje. Di je sad ona ženskica koja tako divno priča da mi ubije čekanje?