Skip to the main content
[] 24. siječnja 2007.

Nuclear explosionDosada. Jedna ogromna dosada. Tako bih ja ukratko opisao ovo mjesto.

Apsolutno ništa se ne događa. Nema posla, nema zabave, nema seksa. Nema ničeg. Dobro, ima povremenog seksa, osobito u mojem slučaju, ali sve ostalo je totalna statika.

A izdržao sam godinu dana. Cijelu jednu godinu, čovječe. Zaglupio sam se do kraja, gluplji ne mogu biti. Ništa ne radim, ništa ne čitam, ništa me ne zanima. Mozak stoji. Ostatak ga slijedi.

Ne mogu više tako. Ako se ništa ne promijeni još par mjeseci poludjet ću. Ili ću pobjeći gore, otvoriti poklopac i reći svima gudbaj.

• • •

Nitko ne zna kako je do ovog došlo. Ma znaju ove glavešine, moraju znati. Ali stoka šuti, ne želi reći. Zapravo me više ni ne zanima, nakon samo mjesec dana prestao sam postavljati pitanja.

Ajd živjeli!

Jest, malo je glupo što nazdravljam vodom, ali kad nemamo ništa drugo. Zapravo, imamo, jer je jedan dolje u zadnjem nivou ove podzemne vukojebine uspio skrpati nekakvu aparaturu gdje iz tko zna čega radi alkohol. Pa se nas nekoliko još uvijek normalnih dolje sastajemo i uživamo u gutljajima otrova kojeg prije godinu dana nebi pio ni da mi obećaju predsjednički apartman.

Ma ovdje ni predsjednik nema predsjednički apartman. Ako je uopće ovdje. Jer nikad ga nisam vidio, ali nedavno su pričali da je viđen. Zajedno s nekolicinom lidera nekih drugih zemalja koje su se uspjele ugurati u ovaj projekt od milja nazvan "Preživljavanje ljudske vrste".

Preživljavanje? Da, svakako. Životarenje, izživljavanje, rezigniranje... Ne znam kako bih to nazvao. Nema više smisla. Čak i ako preživimo nećemo biti ljudi. Kakvi smo postali i biljke su iznad nas.

• • •

I sad ovdje sjedim, cugam odvratnu vodu i gledam kako pada snijeg. Na ekranu. Snimka stara deset godina. Traje pet minuta, ali ponavljaju je u nedogled. Kao žele nas ufurati u blagdansko raspoloženje.

A ne daju nam osnovne stvari. Nema mjuze i nema pljuvanja na pod i nema podrigavanja i tog. Ali ima kalendara. Ljudi, kalendar na svakom koraku. I na svaki važniji datum puštaju nam snimke snimljene na taj dan prije iks godina. Da ne zaboravimo kako je to nekada bilo. Da ne zaboravimo da smo ljudi.

E, da, sutra je Božić.

Čak su i ukrase te neke stavili. Obične, nesvjetleće, tek toliko. Ne mogu ni jednu običnu žaruljicu jer kao štedimo energiju. A displeji na kojem se vrti smeće ne troše struju, genijalci?

Sjećam se svojeg zadnjeg pravog Božića. Kad smo okrenuli turneju po kafićima. Po desetak kafića. Samouništili smo se u pivu i gemovima i nitko nam nije zamjerio. Jer su to ipak ti dani u godini kad je pola svijeta u promilima i nitko te ne jebe.

Ovaj Božić bit će super. Sjedit ću na podu i gledati u zid. Milina jedna. Zavidni ste, jelda?

• • •

Da li se pitate tko sam ja i što radim ovdje. Ne pitate se? Naravno da se ne pitate. Nitko se na ovom usranom mjestu ništa ne pita. Nikog ništa ne zanima. Ništa nema smisla.

Ali ću vam svejedno reći.

Ja sam Dugi Draš.

Ne znate me?

Vatrogasac Maks?

Ne?

Veliki Adam?

Hm.

Ako vam još uvijek ne zvučim poznato to znači da ste prije ovih atomskih eksplozija koje su pokokale sve osim možda tisuću ljudi živjeli u nekoj zabiti bez televizije, štampe i Interneta.

• • •

Prije točno godinu dana na snimanju mojeg novog filma pokupila me je tajna služba. Taman prije svršetka. Da, prije svršetka. Odvukli su me od predivne glavne glumice i režisera kojem je falilo tih pet minuta da završi film i doveli u ovaj podzemni kompleks koji je valjda jedini preživio katastrofu.

I od tada ovdje životarim, iz dana u dan sve gore.

Pružam usluge "produljenja ljudske vrste".

Ja, poznati porno glumac.

I još uvijek mi nije jasno zašto su baš mene odabrali.

Ne može biti da je zbog toga što imam najveći pribor na svijetu.