3.. 2.. 1..

Rano ujutro počeo je pristizati narod iz svih krajeva zemlje. Svečanost je službeno trebala početi u 10 sati. Već u 9 stvorila se je neopisiva gužva. Srećom, snage javnog reda i mira radile su svoj posao. Kao svi veliki događaju i ovaj je kasnio.

U 10 sati i 30 minuta veliki crni rent-a-car mercedes zaustavlja se ispred pozornice. Vrata se otvaraju, izlazim iz limuzine, smješkam se iza tamnih naočala. Pozdravljam nazočne, mašem fanovima. Nekoliko žena u prvim redovima pada u nesvjest. Okrećem se prema pozornici, stajem na crveni tepih.

Polako se penjem na pozornicu. Osjećam na sebi zrake kamera svih domaćih televizija. Prilazim nasmješenoj djevojci odjevenoj u narodnu nošnju. Uzimam škare i broj telefona koje mi nudi na bijelom jastuku. Okrenem se i kimam organizatorima. Ignorirao bi ih, ali tako ne stoji u ugovoru.

Rulja odjednom utihne. Zna da slijedi najbolja stvar ove godine, ako ne i desetljeća. Polako režem crvenu vrpu. Nitko ne diše. Prerezana pada. Digne se neopisiva buka aplauza, zvižduka i radosnih plača. Okrećem se prema svjetini.

Na mene se bacaju novčanice raznih valuta. Ni jedna ispod 2 nule. Doleti i nekoliko ženskih grunjaka zavidne veličine. Približavam se mikrofonu. Dižem ruke, dajem im znak da zašute.

Baš u trenutku kad dizalica državne tvrtke za izgradnju cesta diže bijelu plahtu s pozlaćenog natpisa s adresom stranice izgovaram povijesnu rečenicu:

Proglašavam ovaj blog otvorenim.