Arhiv za 07 mjesec 2005. godine

Napisano prije skoro 2 godine, samo sam promijenio završetak.

Prije nego što se materijaliziram na vrhu nebodera uključujem svoje vanjske skenere. Kad prođu efekti teleportacije već sam izračunao da sam promašio koordinate za samo 0.04%. Silazeći željeznim stepenicama uočavam bankovni terminal s druge strane ulice.

Dvije minute kasnije ubacujem svog avatara u globalnu mrežu planete.

Ori će trebati neko vrijeme da pretraži sustav. Sjedam na klupu u parku i promatram mladost kako se veseli uz pivo za nečiji rođendan. Tihi blues svira u obližnjem kafiću. Zagrljeni par gleda u zvijezde. Tek sad sam siguran u ono što radim. Ne želim da mi ovo ikad više fali.

Kada zatitraju diode na neonskoj reklami znam da se Ora vratila s puta. Učitavam je natrag na bankomatu i nalazim svoj cilj na drugom kraju grada. S lakoćom koristim javni promet. Vozač ni ne gleda moju hologramsku masku.

Sat vremena kasnije blizu sam mete. Koračam u mraku čitajući flurescentne grafite. "Daj lovu" - zaprijeti mi oštrica s lijeve strane. Obaram ga svojom kibernetičkom rukom. Nemam sad vremena za takve gluposti.

U blizini istovremeno zazvone dva telefona. Znao sam da će me pronaći, ali ne tako brzo. Trčim prema napuštenom tunelu jer im neće trebati puno da se pojave. Tu u razbijenom kiosku vidim ga. Ne prepoznajem ga, ali moj reprogramirani Osobni Računalni Automat siguran je da je to on. Gledam ga kako spava i vadim oružje.

"Žao mi je" - šapćem. "Žao mi je," - čujem iza sebe - "ali to ti ne možemo dozvoliti." Dižem ruke, okrećem se i gledam u tako poznate oči. Svoje oči, namjerno je isključio holomasku.

"Da, ja sam ti i kažem ti da ne možeš izaći iz programa. Previše smo potrošili na trening, usavršavanje, usadke i pranja mozga. Ti..." Nije završio jer sam pucao unatrag, iza leđa, u metu.

Tama me počinje grliti, guta me nepostojanje, gubim se sve brže...

Nastavak

Pita me nedavno frend koje stranice su najbolje. I ja ga zbunjeno gledam, nije mi pitanje jasno.

Šta koje su stranice najbolje? Nema najboljih, ima samo ovakvih i onakvih. S tim da je puno više "onakvih" (šta nije jasno? pa onih, jelte, kao "iznad 18" stranica) nego ovakvih i samo onakvih.

I taman kad sam mislio da ćemo promijeniti temu, početi pričati o, štajaznam, ženama recimo (zna biti zanimljivo, pogotovo kad vas u kafiću slušaju žene) uspio je korigirati pitanje:

"Koje su tebi stranice najbolje? Ajd mi nabroji 5 sajtova koji su ti generalno potrebni."

Na to sam počeo razmišljati. Pošto kod mene taj proces zna biti veoma naporan tako da zaspim posebno nakon konzumiranja opojnih pića čije su prazne boce onako pokvareno zauzimale većinu našeg stola rekao sam mu da zašuti da se skoncentriram.

Srećom pa me nakon 5 minuta prekinuo vriskom! Opravdanim, jer prema nama je dolazila prava mačka. Ne obična mačka, nego sisavac, dvonoga, slatka, ne prenašminkana, minjak, dugonoga, taman za njega, još bolja za mene.

Došla je do našeg stola i nasmiješila nam se. Bili smo kraljevi.

Par sekundi smo bili kraljevi. Nakon toga počela je skupljati prazne pivske boce i stavljati na tacnu. Usput nam je zamijenila pepeljaru i obrisala stol.

Poslije toga više uopće nije bilo bitno o čemu smo pričali. Krenuli smo proučavati, komentirati, odmjeravati i općenito analizirati novu konobaricu. Konačno neka nova tema. Bit će tu "posla" cijeli tjedan.

Nastavak

Walk down the right back alley in Sin City and you can find anything.

Čega se boje ti filmski tzv. kritičari? Rijetko koji odličan film ima maksimalni broj bodova. Da li se boje potrošiti odlične ocjene na dobre filmove u nadi da će ih dati nekom još boljem, za mjesec ili godinu? To se obično (čitaj: nikad) ne dogodi. Ako ne znaju predvidjeti da sad neko vrijeme neće biti dobrih filmova onda su promašili tzv. profesiju.

Millerovom Gradu grijeha ja odmah dajem najbolju moguću ocjenu: 10/10. Takav film dugo nije snimljen i 99% neće ni dugo nakon. Točka. Eto, sad me možete strijeljati, samo recite pred koji zid da stanem.

Cijela priča počinje nedavno, kad je Veliki Frank Miller rekao NE filmu nakon što mu je Hollywood srozao Robocopa na nivo jeftine televizijske igrarije za djecu ispod 7. Ali jedan Robert je bio lukav: bez njegovog znanja snimio je jednu kraću scenu i onda mu je pokazao. I scenu i kako se to radi.

Malo kasnije je upala nekakva grupica ped... ovaj, glavonja koji sebe zovu The Director's Guild of America koji su rekli da ovo "Directed by: Frank Miller and Robert Rodrigez" ne može tako. Onda im je Bob dao nogu. Thumbs up!

Još jedna interesantna trivija je "Special Guest Director: Quentin Tarantino" koji je režirao jednu scenu, neću reći koju (mrzim spoilere osim kad su očiti, e.g. postoji li netko tko nije znao tko će na kraju postati Lord Vader?). Čovje si je za dotičnu vratio onaj 1 dolar koji mu je Rodrigez uzeo za slaganje mjuze u Kill Billu volume 2.

Ovaj neo-noir sastavljan je od četiri povezane priče (od kojih je jedna ona "probna"). Tri kretena u borbi za svojih 5 minuta u gradu punom ubojica, prostitutki, korumpiranih policajaca i ostalog. Gori od Gotham Cityja i bez gospodina Šišmiša. Dakle, u jednom tipičnom današnjem gradu. Toliko. Neću ni o glumcima, ni o štorijama, ni o ničemu. Da ne kvarim.

Pogledajte film. Pa ga pogledajte ponovo za koji mjesec da polovite sve detalje.

Takav se napravi svakih deset godina.

Ako.

Ova kategorija je zanimljiva samo programerima početnicima. Programeri i civili, ovo je full dosadno!

Jedna od prvih skripti kad počinješ s PHP programiranjem je brojač posjeta (hit counter) koji pokazuje koliko puta je stranica učitana. Postoje dva načina da se isti realizira: tekst datoteka i baza.

Ovdje ću opisati prvi način koji usput objašnjava i neke osnovne stvari koje se tiče rada s datotekama.

Da bismo imali brojač potrebno ga je negdje pamtiti. Za to nam služi datoteka, nazovimo je counter.txt. Nju je potrebno prvo kreirati. U komadnoj liniji to se radi ovako:

Naravno, nitko normalan neće brojač postaviti na 0 nego će ovdje staviti veći broj. 1000 je dobar izbor.

Nastavak

I sad ja otvorim neki kao blog i počnu dolaziti mailovi u kojima ljudi šalju pitanja tipa "di si bio, što si radio, koliko novih zareza na njemu napravio". Jer stranice su neko vrijeme bile nepostojeće. E-mail se vraćao, a kad bi zavrtio adresu u browseru dobio bi error 404 (ne taj nego onaj obični).

Reći ću vam gdje sam bio ali mi nećete vjerovati.

Ukratko: oteli su me vanzemaljci.

Zapravo nisu vanzemaljci nego vanzemaljke. I nisu me otele nego sam ja to dobrovoljno.

Priča počinje s jednim likom koji sjedi, pije pivo, gleda zvijezde i razmišlja o tome kako bi bilo idealno ležati, ženska iznad i gledati zvijezde.

I to tako funkcioniralo koji sat, par flaša i pola kutije.

A onda se odjednom, iznenada te nadasve neočekivano jedna od njih počela micati. Zvijezda, ne flaša.

Gola ljepotica se ishlapila, mišići protegnuli i ugasilo pola cigarete. Zaključak je jasan: priviđenja --> gutljaj previše --> go to bed. I taman kad se dignem postane dan. Opaaa, nije samo gutljaj.

I onda sunce sleti na susjedov travnjak i ugasi se.

Nastavak

"Paaa, ne znam što mi je bilo taj dan" je nedovoljan odgovor na pitanje "A zašto si otvorio taj neki (!) blog?"? Dakle ovako:

Kad počinješ surfati znaš svega par adresa: jedan pretraživač, dva news portala, tri-četiri porno stranice. No, s vremenom se adrese počinju množiti (pogotovo ova zadnja kategorija). Raspitaš se okolo i saznaš da postoji neko mjesto koje ti to pamti. Jedni ga zovu bookmark, drugi ga zovu favorites, trećima sam dođe.

I tako počinješ stavljati adrese stranica u bookmark. S vremenom se i on počne debljati. Moraš skrolati njegov prozor gore dolje u potrazi za stranicom sa slikama one sisate crvene iz Brazila. Pa se zezneš i klikneš na onu dugonogu iz Argentine. Ne može to tako. Opet se raspitaš i ljudi ti kažu da postoje nekakvi folderi ("mape") u koje to možeš fino grupirati.

Sav zadovoljan što si opet otkrio nešto korisno napraviš nekoliko grupa i u njih uredno slažeš linkove. Imaš grupu Posao koja, naravno, uopće nema veze s poslom nego je puna linkova na galerijice obdarenih djevojaka. (Pravi posao čuvaš u grupama Posao2, PosaoHitno i Poslovno). Surfaš, skupljaš linkove i tako to bude dobro neko vrijeme.

I nakon još nekog vremena opet problem. Grupe su se namnožile, u međuvremenu su dobile i svoje podgrupe, sve je puno linkova i vlada totalni kaos. Da nađeš stranicu koja ti stvarno treba moraš otvarati i zatvarati grupe nekoliko minuta. Zapravo ti je brže naći ono što stvarno trebaš preko tražilice nego kod sebe. (Čime se gubi prvobitan smisao bookmarka.)

Jedan drugi problem javlja se kad koristiš nekoliko kompjutora za surfanje. Jedan doma, jedan na poslu, jedan kod frenda koji ima bržu vezu, jedan mali na zahodu itd. Iako postoji (raspitao si se i za to) mogućnost da linkove seliš preko nekog medija (npr. CD) s jednog kompa na drugi to ti se baš i neda. Postoje i neki on-line sustavi gdje ti možeš pohranjivati linkove, ali tlaka je i prijavljivati se na sva ta čuda samo da bi mogao dodati ili kliknuti nekoliko nanizanih slova.

Odustavši od svega toga pokušavaš zaboraviti da problem postoji. U međuvremenu naiđeš na neku novu vrstu stranica. Iz početka ti nije jasno zašto ljudi pišu "Danas je lijep dan", što su sanjali prošle noći i poluprepisanu poeziju iz nekvalitetnih izvora, ali taj dio zanemaruješ jer na tim stranicama vidiš nešto što ti treba više nego Konačni Odgovor O Smislu Svemira: Vidiš linkove s desne strane. Pa si misliš "a zašto nebi i ja"...

Eto, to je pravi razlog.

Rano ujutro počeo je pristizati narod iz svih krajeva zemlje. Svečanost je službeno trebala početi u 10 sati. Već u 9 stvorila se je neopisiva gužva. Srećom, snage javnog reda i mira radile su svoj posao. Kao svi veliki događaju i ovaj je kasnio.

U 10 sati i 30 minuta veliki crni rent-a-car mercedes zaustavlja se ispred pozornice. Vrata se otvaraju, izlazim iz limuzine, smješkam se iza tamnih naočala. Pozdravljam nazočne, mašem fanovima. Nekoliko žena u prvim redovima pada u nesvjest. Okrećem se prema pozornici, stajem na crveni tepih.

Polako se penjem na pozornicu. Osjećam na sebi zrake kamera svih domaćih televizija. Prilazim nasmješenoj djevojci odjevenoj u narodnu nošnju. Uzimam škare i broj telefona koje mi nudi na bijelom jastuku. Okrenem se i kimam organizatorima. Ignorirao bi ih, ali tako ne stoji u ugovoru.

Rulja odjednom utihne. Zna da slijedi najbolja stvar ove godine, ako ne i desetljeća. Polako režem crvenu vrpu. Nitko ne diše. Prerezana pada. Digne se neopisiva buka aplauza, zvižduka i radosnih plača. Okrećem se prema svjetini.

Na mene se bacaju novčanice raznih valuta. Ni jedna ispod 2 nule. Doleti i nekoliko ženskih grunjaka zavidne veličine. Približavam se mikrofonu. Dižem ruke, dajem im znak da zašute.

Baš u trenutku kad dizalica državne tvrtke za izgradnju cesta diže bijelu plahtu s pozlaćenog natpisa s adresom stranice izgovaram povijesnu rečenicu:

Proglašavam ovaj blog otvorenim.