Arhiv za 09 mjesec 2005. godine

Nisam postao tjedan dana. To je već opasno, kažu, preveliki delay je otrovan za blog, ali kad je svejedno jer ne vjerujem da ovo puno ljudi čita anyway. Ugodan početak jeseni.

Proganjaju me već neko vrijeme.
Za petama su mi.

Bježim mračnim hodnikom.
Znojim se, sudaram, jedva dišem.

Upadam u sobu, ispadam na druga vrata, u drugi hodnik.
Trčim dalje.

Zašto se to baš meni događa?
Zašto uvijek mene nađu?

Drugi nemaju tih problema.
Samo ja, rasipnik.
Volim trošiti.

A onaj koji troši mora jednom i platiti.
Kad-tad te nađu, čim vide da nemaš.
I onda ima da te nema.

Nastavak

Najavih total report, ali nema se tu šta puno pričati. Trajalo je dva i pol sata, bilo je free, kao epilog Špancirfestu, ogroman broj ljudi (priča se o 15,000 a ponegdje i o preko 30,000), dobar teren omogućavao je da se vidi izdaleka, par novih fora, jedan oveći lapsus, skupo pivo i povremeno krckanje iz zvučnika. Izvedenih 27 pjesama redom:

Noć kad sam preplivao Dunav - Prva ljubav - Neki novi klinci - Provincijalka - Tvoj neko - Boža zvani Pub - Ljerka - Lepa Protina kći - Slovenska - Priča o Vasi Ladačkom - Otilia - Anita - Ćaletova pesma - Hej, haj baš nas briga - Svirajte mi jesen stiže - D-moll - Pesma o jednom petlu - Mirka - Oprosti mi Katrin - Život je more - Devojka sa Čardaš nogama - Slabo divanim mađarski - Naposletku - Namćor - Sin jedinac - Ringišpil - Odlazi cirkus

Galerije slika našao sam ovdje i ovdje.

Druge su bile ljepše, zanimljivije i privlačnije od moje.
Sve do jedne.

Promatrao sam ih.
Najčešće s terase nekog kafića u centru grada.
Sve su bile nasmješene, vedre, pune života.
Drugačije. Bolje. Okretnije.

A moja?
Moja je bila prenormalna, predobra, užasno dosadna.

"Izgubljena" je prava riječ.

Ma bile su izgubljene i druge.

Ali moja je bila izgubljenija od ostalih.

Od mnogih napuštena, od mnogih ismijana, od mnogih ignorirana.

Ali bila je Moja.
Jedina prava.

Moja izgubljena generacija.

Nastavak

Ideš i pucaš? Ima.

Nepregledne kolone topovskog mesa? Ima.

Velike mape koji se ne vidi kraja? Ima.

Klaustofobične interijere lavirintnog tipa? Ima.

Nužno uključivanje možđanih krivulja za rješavanje povremenih zagonetki? Ima.

Zanimljiv izbor opakog oružja, od početnog s rotirajućim noževima do bacača koplja? Ima.

Raznolikost neprijatelja u svim varijantama između kostura koji skaču na tebe i ružnih do ibera mutiranih grdoba koje bljuju vatru? Ima.

Nekoliko izbora težine, od romantične nedjeljne šetnjice do teške jebade u kojoj psujete više od 3 dana nakon igranja? Ima.

Gotovo zadnju riječ grafike koja je na svakom od 6 fakat ogromnih levela drugačija? Ima.

Divovske boss-mrcine za koje vam naravno treba 3 puta više streljiva nego što se može pronaći u okolišu? Ima.

Dosta teški završetak u kojem ćete 100 puta snimati poziciju? Ima.

A seksa? Nema.

I dobro je da nema. Valja se ponekad od toga odmoriti.

Painkiller. Serijski, paralelni i USB ubojica.

Da, i to se događa: nemam isprike. Bio mi je tu pod nosom preko godinu dana i nisam ga pogledao.

Zapravo: imam isprike. Htio sam ga pogledati jednom prošle godine i jednom pretprošle godine, ali uvijek me je seks spriječio u tome. Imam krive prioritete, štajaznam.

(Nemojte sad misliti da ja spomenutu radnju prakticiram tek jednom godišnje.)

(Ma kakvi rijeđe. Češće. Češće.)

Tako da sam, kad je prekjučer bilo nešto divlje u zraku, otpuhnuo prašinu s kutije i počastio se remek-primjerkom Divljeg zapada.

Vrijedilo je iako to nije ono pravo. Zašto? Zato jer nemam punu verziju, nego onu sjeckanu prikazanu u nas.

Iako ovaj THE film koji je Veliki (da, veliko V) Sergio Leone, izumitelj špageti-westerna (filmom Za šaku dolara) napravio posle The Dollars trilogije referencira preko 20 američkih westerna dosta mu je što počinje parodijom na općepoznati klasik Točno u podne. (To što vlak kasni nema veze.)

I sad bih ovdje mogao upisivati kako je dobra scenografija, kako su napete scene, kako su dobri anti-heroji, kako je mjuzu slagao Ennio Morricone (koja je završena prije nego što je počelo snimanje tako da je ritam filma podložen njoj) i krupna kamera i savršen tajming i tome slično ali neću. Jer sve znate.

Osim možda ne znate da je Leone ovaj film napravio čisto zato da mu Hollywood dozvoli snimanje filma Bilo jednom u Americi. Kojeg isto nisam pogledao. Jer ga nemam u arhivi. A navodno sadrži ponešto seksa. Anyone?

Prilikom prethodnog postanja zaboravih naglasiti nešto: Sparkles serija je niz od 11 tekstova koje sam napisao u razmaku od par mjeseci prije otvaranja bloga na istoimenom (!) servisu koji rijetkima služi za ono što je namijenjen. Pa ću ih u nekakvom razmaku postati ovdje čisto da se hvalim ko zec arhiviram. Naravno, bit će i svježih umotvorina tako da oni koji su sve to čitali ne budu u minusu.

Ne volim kad me netko gleda dok radim onu stvar.
Ma šta da gleda, ne volim ni kad je netko na 100m blizine kad radim onu stvar.

Neke stvari su ipak privatne.
Kad kopaš po nosu.
Kad sjeckaš nokte na nogama.
Ili kad radiš onu stvar.

Nema da netko gleda.
Ni da sluša.
Čak ni blizu da bude.

Nastavak