Blogopod

Ajmo malo kao programirat.

Problem je sljedeći. Imamo nekakvu galeriju sliku na stranici. Standardno: prikazani su thumbovi, a klikom na njih otvara se prozor veličine slike u kojem se ista, veća, nalazi. Idemo redom.

Klasično se to rješava nekako ovako (prve tri su poznate cure):

Ovo je školski primjer prikazivanja slika kako se radilo prije cca 20 godina. U međuvremenu je napravljeno nešto lijepo što se zove Javascript koji svugdje funkcionira drugačije (dakle, nešto ružno), ali u nedostatku nečeg boljeg mora se koristiti. Dodajemo još jedno pivo u plan za navečer te napravimo neku funkciju za otvaranje prozora koja kako-tako funkcionira u svim browserima:

Nastavak

U ono vrijeme Čovjek se dogodiše. Prvotno u blagostanju živješe, a onda protjeran bijaše. No, izgnan čovjek slobodan bijaše i volju slobodnu imaše. I čovjek kušan bijaše jer Kušnja je ta koja ga ispitivaše, koja ga preispitivaše, koja ga uvijek iznova pitaše: da li je zaslužio da hoda zemljom koja mu je dana?

Eonima čovjek na oku Kraljevstva Gornjeg i Anarhije Donje bijaše. Jer takva bijaše sudba njegova. Bijaše slobodan da bira, duša njegova od Stvoritelja dana birati mogaše. Čovjek, kao takav, stoga odlučivaše.

U odlučivanju čovjek greške praviše, ispočetka male, a poslije sve više pogrešne one bijahu. On griješiše i njegovi grijesi pokajani te stoga oprošteni bijašte. Ali nepokajani grijesi neoprošteni bijaše. Tako govoriše proroci.

Kušnja kao takva kratkoročna ne bijaše. Čovjek je i danas danomice kušan, u uvijek će biti kušan, za vijeke vjekova.

Nastavak

Prije nekoliko jeseni bila je jedna ni po čemu posebna, osim što sam tada shvatio da ta Sudbina, kad malo bolje pogledaš, i nije tako loša stvar . Jesen je bila svježa i hladna, ali tek je dala nogu ljetu, tako da je još uvijek bilo hrabrih koji su nosili kratke majice između onih dugih rukava. (Ne trebam, nadam se, spominjati u kojoj se skupini nalazio Autor.)

Slavuji su još uvijek veselo pjevali, a golubi na terasama...

CUT THE CRAP! Dosta više. Nisi Shakespeare. Ajmo mi na ono bitno:

Sjedimo ona i ja na terasi jednog Korza u jednom gradu i pijuckamo kave. Nije kava, nego napoj, valjda konobar ima nešto protiv mene. Ali ne žalim se, ne smijem priznati da sam perfekcionist, rekla je da mrzi takve. Napisala preko SMSa, zapravo.

Dopisujemo se već mjesec dana, u stvari ona piše, a ja povremeno lupim odgovare na neka ženama bitna pitanja (e.g. "lav", "plavo", "boja nije bitna", "s 18", "druga godina, prvi put", "sise" i slično). Broj je dobila od neke frendice koja je broj dobila od neke druge frendice pa (ubaci još 10 frendica ovdje) sve do jedne koja me navodno poznaje.

Nastavak

Sve mi je jasnije da se ovdje ne radi samo o dobro uigranoj skupini domaćih te inostranih terorista nego je ovo vješto izgrađena zločinačka organizacija sa ciljem da pokori ne samo ovu zemlju nego cijelu našu malu planetu.

Već nekoliko sati razbijam neprijateljska uporišta, pronalazim i uništavam njihova skrivena grijezda te sijem strah i kaos među njihovim redovima. Nisu predvidjeli da će u ove vode igrom slučaja uploviti jedan stari te iskusni ratni veteran koji nebi ni okom trepnuo na njihove prljave poslove da nisu napravili sudbonosnu pogrešku te mu oteli djevojku s kojom je imao velike planove u kabini svoje skupocjene jedrilice. Platit će oni i za uništenje iste, jedinstvene u cijelom svijetu.

Niti ne usporavam da provjerim materijalnu te ljudsku štetu, žurim da sve ovo završim čim prije, mala je živa vatra, a ja sam joj jedina nada. Koristim bujnu vegetaciju tropskog tipa za šuljanje, a preko brisanih prostora trčim kao lud. Kod pet stotina prestajem brojiti neprijatelje koje sam pokosio raznim vrstama hladnog te toplog oružja. Municiju skupljam i mijenjam usput, koristim njihovo vlastito oružje protiv njih samih.

Ponovo sam pogođen u prednji dio karoserije. Džip nije više u voznom stanju, moram nastaviti pješice. Neopaženo se približavam njihovom artiljerijskom uporištu. Koristim granatu jer žurim do ulaza u podzemni kompleks. Sranje, digli su most u zrak, morat ću opet smočiti jaja...

Nastavak

Prije opravdano razvikanog Da Vincijevog koda Brown je servirao ovaj tehnotriler koji nam ilustrira probleme Velikog buraza koji nas gleda. Od velikog hi-tech podruma u SAD-u, preko Španjolske do tajkuna u Tokiju radnja se vrti oko neprobojnog algoritma za šifriranje podataka i toga koliko daleko su neki spremni ići da prijeđe u njihove ruke.

Najjača vladina organizacija (koja je zadnja postala poznata javnosti) posjeduje superkompjutor koji je sposoban u kratkom vremenu dešifrirati bilo koju kriptiranu poruku. (Packe onima koji nisu gledali dokumentarac o Echelonu.) Što je u redu (tj. nije) sve dok se ne pojavi netko s neprobojnim algoritmom i osobnim motivima protiv NSA-e (No Such Agency).

Domaću zadaću je odlično odradio (onu prije pisanja romana) tako da ne priča nebuloze poput nekih vikend-pisaca. S druge strane, iako se radnja vrti oko kompjutorske sigurnosti i kriptografije roman je vrlo čitljiv i koji nisu tehnonadareni. Ima tu okretanja radnje nakon kojih se pitaš tko je frend, a tko neprijatelj. Profesionalni ubojica, bježanje, konspiracija. Svega tu ima, zajedno uklopljenog tako dobro da je teško odložiti Utvrdu prije THE END-a. Zato sam je riješio u komadu. Podočnjaci kao lubenice, kava u venama, standardno.

Pročitajte. Zašto? Zato:
- ŽENE: Ima ljubavna priča.
- MUŠKARCI: Ima i seksa.

HTML, XML, DHTML, XHTML, WML i sav taj XY ML. HTML Strict, HTML Transitional, DTDovi i HTML ovaj onaj. RSS 0.9, RSS 0.91, RSS 0.92, RSS 1.0, RSS 2.0, Atom, a sad i Redmond dao svoj. JavaScript, VBScript, server side jedan i drugi, WAPScript, appleti. I Flash i SVG. HTTP, HTTPS, FTP, XAML, XUL, HTD, HttpTransfer, WTF is AJAX?

NN4-6-7-8, O6-7-8, FF, Mozilla, Safari, Konqueror, IE5-55-6-7 i onaj za Mac. ASP, PHP, JSP, CGI, Perl, Python, Mono i stereo. Requesti, Responsi, Redirecti, Headeri, kurci palci. Cookies, Session, GETovi, POSTovi, permissioni, gremlini. CSS, CSS2, CSS2.1, a guraju nam i tricu. Pa JPEGovi, GIFovi, transparetni PNGovi s nekim alfa kanalima.

1250, 1252, 8859-desetak, ISO-8, RFCovi njih milijardu. 400, 401, 402, 403, 404, 500, 501, 502, 503, a zna se pojaviti i 600 (!). MySql, PostgreSql, HiSql, M$Sql i jos 100 bezveznih varijanti. Enumeracije, mape, hash tabele, vektori, streamovi, exceptioni, expressioni, enkoderi, dekoderi, pa se ti deri.

Templejti, enginei, frameworki, biblioteke, moduli, a svi truli. Backup, restore, sinhronizacija, optimizacija, kretenizacija. CR, LF, CRLF, LFCR i još tristo kombinacija. CVS, CSV, CV, jedino što valja je CS.

Nastavak

Napisano prije skoro 2 godine, samo sam promijenio završetak.

Prije nego što se materijaliziram na vrhu nebodera uključujem svoje vanjske skenere. Kad prođu efekti teleportacije već sam izračunao da sam promašio koordinate za samo 0.04%. Silazeći željeznim stepenicama uočavam bankovni terminal s druge strane ulice.

Dvije minute kasnije ubacujem svog avatara u globalnu mrežu planete.

Ori će trebati neko vrijeme da pretraži sustav. Sjedam na klupu u parku i promatram mladost kako se veseli uz pivo za nečiji rođendan. Tihi blues svira u obližnjem kafiću. Zagrljeni par gleda u zvijezde. Tek sad sam siguran u ono što radim. Ne želim da mi ovo ikad više fali.

Kada zatitraju diode na neonskoj reklami znam da se Ora vratila s puta. Učitavam je natrag na bankomatu i nalazim svoj cilj na drugom kraju grada. S lakoćom koristim javni promet. Vozač ni ne gleda moju hologramsku masku.

Sat vremena kasnije blizu sam mete. Koračam u mraku čitajući flurescentne grafite. "Daj lovu" - zaprijeti mi oštrica s lijeve strane. Obaram ga svojom kibernetičkom rukom. Nemam sad vremena za takve gluposti.

U blizini istovremeno zazvone dva telefona. Znao sam da će me pronaći, ali ne tako brzo. Trčim prema napuštenom tunelu jer im neće trebati puno da se pojave. Tu u razbijenom kiosku vidim ga. Ne prepoznajem ga, ali moj reprogramirani Osobni Računalni Automat siguran je da je to on. Gledam ga kako spava i vadim oružje.

"Žao mi je" - šapćem. "Žao mi je," - čujem iza sebe - "ali to ti ne možemo dozvoliti." Dižem ruke, okrećem se i gledam u tako poznate oči. Svoje oči, namjerno je isključio holomasku.

"Da, ja sam ti i kažem ti da ne možeš izaći iz programa. Previše smo potrošili na trening, usavršavanje, usadke i pranja mozga. Ti..." Nije završio jer sam pucao unatrag, iza leđa, u metu.

Tama me počinje grliti, guta me nepostojanje, gubim se sve brže...

Nastavak

Pita me nedavno frend koje stranice su najbolje. I ja ga zbunjeno gledam, nije mi pitanje jasno.

Šta koje su stranice najbolje? Nema najboljih, ima samo ovakvih i onakvih. S tim da je puno više "onakvih" (šta nije jasno? pa onih, jelte, kao "iznad 18" stranica) nego ovakvih i samo onakvih.

I taman kad sam mislio da ćemo promijeniti temu, početi pričati o, štajaznam, ženama recimo (zna biti zanimljivo, pogotovo kad vas u kafiću slušaju žene) uspio je korigirati pitanje:

"Koje su tebi stranice najbolje? Ajd mi nabroji 5 sajtova koji su ti generalno potrebni."

Na to sam počeo razmišljati. Pošto kod mene taj proces zna biti veoma naporan tako da zaspim posebno nakon konzumiranja opojnih pića čije su prazne boce onako pokvareno zauzimale većinu našeg stola rekao sam mu da zašuti da se skoncentriram.

Srećom pa me nakon 5 minuta prekinuo vriskom! Opravdanim, jer prema nama je dolazila prava mačka. Ne obična mačka, nego sisavac, dvonoga, slatka, ne prenašminkana, minjak, dugonoga, taman za njega, još bolja za mene.

Došla je do našeg stola i nasmiješila nam se. Bili smo kraljevi.

Par sekundi smo bili kraljevi. Nakon toga počela je skupljati prazne pivske boce i stavljati na tacnu. Usput nam je zamijenila pepeljaru i obrisala stol.

Poslije toga više uopće nije bilo bitno o čemu smo pričali. Krenuli smo proučavati, komentirati, odmjeravati i općenito analizirati novu konobaricu. Konačno neka nova tema. Bit će tu "posla" cijeli tjedan.

Nastavak

Walk down the right back alley in Sin City and you can find anything.

Čega se boje ti filmski tzv. kritičari? Rijetko koji odličan film ima maksimalni broj bodova. Da li se boje potrošiti odlične ocjene na dobre filmove u nadi da će ih dati nekom još boljem, za mjesec ili godinu? To se obično (čitaj: nikad) ne dogodi. Ako ne znaju predvidjeti da sad neko vrijeme neće biti dobrih filmova onda su promašili tzv. profesiju.

Millerovom Gradu grijeha ja odmah dajem najbolju moguću ocjenu: 10/10. Takav film dugo nije snimljen i 99% neće ni dugo nakon. Točka. Eto, sad me možete strijeljati, samo recite pred koji zid da stanem.

Cijela priča počinje nedavno, kad je Veliki Frank Miller rekao NE filmu nakon što mu je Hollywood srozao Robocopa na nivo jeftine televizijske igrarije za djecu ispod 7. Ali jedan Robert je bio lukav: bez njegovog znanja snimio je jednu kraću scenu i onda mu je pokazao. I scenu i kako se to radi.

Malo kasnije je upala nekakva grupica ped... ovaj, glavonja koji sebe zovu The Director's Guild of America koji su rekli da ovo "Directed by: Frank Miller and Robert Rodrigez" ne može tako. Onda im je Bob dao nogu. Thumbs up!

Još jedna interesantna trivija je "Special Guest Director: Quentin Tarantino" koji je režirao jednu scenu, neću reći koju (mrzim spoilere osim kad su očiti, e.g. postoji li netko tko nije znao tko će na kraju postati Lord Vader?). Čovje si je za dotičnu vratio onaj 1 dolar koji mu je Rodrigez uzeo za slaganje mjuze u Kill Billu volume 2.

Ovaj neo-noir sastavljan je od četiri povezane priče (od kojih je jedna ona "probna"). Tri kretena u borbi za svojih 5 minuta u gradu punom ubojica, prostitutki, korumpiranih policajaca i ostalog. Gori od Gotham Cityja i bez gospodina Šišmiša. Dakle, u jednom tipičnom današnjem gradu. Toliko. Neću ni o glumcima, ni o štorijama, ni o ničemu. Da ne kvarim.

Pogledajte film. Pa ga pogledajte ponovo za koji mjesec da polovite sve detalje.

Takav se napravi svakih deset godina.

Ako.

Ova kategorija je zanimljiva samo programerima početnicima. Programeri i civili, ovo je full dosadno!

Jedna od prvih skripti kad počinješ s PHP programiranjem je brojač posjeta (hit counter) koji pokazuje koliko puta je stranica učitana. Postoje dva načina da se isti realizira: tekst datoteka i baza.

Ovdje ću opisati prvi način koji usput objašnjava i neke osnovne stvari koje se tiče rada s datotekama.

Da bismo imali brojač potrebno ga je negdje pamtiti. Za to nam služi datoteka, nazovimo je counter.txt. Nju je potrebno prvo kreirati. U komadnoj liniji to se radi ovako:

Naravno, nitko normalan neće brojač postaviti na 0 nego će ovdje staviti veći broj. 1000 je dobar izbor.

Nastavak