Blogopod

I sad ja otvorim neki kao blog i počnu dolaziti mailovi u kojima ljudi šalju pitanja tipa "di si bio, što si radio, koliko novih zareza na njemu napravio". Jer stranice su neko vrijeme bile nepostojeće. E-mail se vraćao, a kad bi zavrtio adresu u browseru dobio bi error 404 (ne taj nego onaj obični).

Reći ću vam gdje sam bio ali mi nećete vjerovati.

Ukratko: oteli su me vanzemaljci.

Zapravo nisu vanzemaljci nego vanzemaljke. I nisu me otele nego sam ja to dobrovoljno.

Priča počinje s jednim likom koji sjedi, pije pivo, gleda zvijezde i razmišlja o tome kako bi bilo idealno ležati, ženska iznad i gledati zvijezde.

I to tako funkcioniralo koji sat, par flaša i pola kutije.

A onda se odjednom, iznenada te nadasve neočekivano jedna od njih počela micati. Zvijezda, ne flaša.

Gola ljepotica se ishlapila, mišići protegnuli i ugasilo pola cigarete. Zaključak je jasan: priviđenja --> gutljaj previše --> go to bed. I taman kad se dignem postane dan. Opaaa, nije samo gutljaj.

I onda sunce sleti na susjedov travnjak i ugasi se.

Nastavak

"Paaa, ne znam što mi je bilo taj dan" je nedovoljan odgovor na pitanje "A zašto si otvorio taj neki (!) blog?"? Dakle ovako:

Kad počinješ surfati znaš svega par adresa: jedan pretraživač, dva news portala, tri-četiri porno stranice. No, s vremenom se adrese počinju množiti (pogotovo ova zadnja kategorija). Raspitaš se okolo i saznaš da postoji neko mjesto koje ti to pamti. Jedni ga zovu bookmark, drugi ga zovu favorites, trećima sam dođe.

I tako počinješ stavljati adrese stranica u bookmark. S vremenom se i on počne debljati. Moraš skrolati njegov prozor gore dolje u potrazi za stranicom sa slikama one sisate crvene iz Brazila. Pa se zezneš i klikneš na onu dugonogu iz Argentine. Ne može to tako. Opet se raspitaš i ljudi ti kažu da postoje nekakvi folderi ("mape") u koje to možeš fino grupirati.

Sav zadovoljan što si opet otkrio nešto korisno napraviš nekoliko grupa i u njih uredno slažeš linkove. Imaš grupu Posao koja, naravno, uopće nema veze s poslom nego je puna linkova na galerijice obdarenih djevojaka. (Pravi posao čuvaš u grupama Posao2, PosaoHitno i Poslovno). Surfaš, skupljaš linkove i tako to bude dobro neko vrijeme.

I nakon još nekog vremena opet problem. Grupe su se namnožile, u međuvremenu su dobile i svoje podgrupe, sve je puno linkova i vlada totalni kaos. Da nađeš stranicu koja ti stvarno treba moraš otvarati i zatvarati grupe nekoliko minuta. Zapravo ti je brže naći ono što stvarno trebaš preko tražilice nego kod sebe. (Čime se gubi prvobitan smisao bookmarka.)

Jedan drugi problem javlja se kad koristiš nekoliko kompjutora za surfanje. Jedan doma, jedan na poslu, jedan kod frenda koji ima bržu vezu, jedan mali na zahodu itd. Iako postoji (raspitao si se i za to) mogućnost da linkove seliš preko nekog medija (npr. CD) s jednog kompa na drugi to ti se baš i neda. Postoje i neki on-line sustavi gdje ti možeš pohranjivati linkove, ali tlaka je i prijavljivati se na sva ta čuda samo da bi mogao dodati ili kliknuti nekoliko nanizanih slova.

Odustavši od svega toga pokušavaš zaboraviti da problem postoji. U međuvremenu naiđeš na neku novu vrstu stranica. Iz početka ti nije jasno zašto ljudi pišu "Danas je lijep dan", što su sanjali prošle noći i poluprepisanu poeziju iz nekvalitetnih izvora, ali taj dio zanemaruješ jer na tim stranicama vidiš nešto što ti treba više nego Konačni Odgovor O Smislu Svemira: Vidiš linkove s desne strane. Pa si misliš "a zašto nebi i ja"...

Eto, to je pravi razlog.

Rano ujutro počeo je pristizati narod iz svih krajeva zemlje. Svečanost je službeno trebala početi u 10 sati. Već u 9 stvorila se je neopisiva gužva. Srećom, snage javnog reda i mira radile su svoj posao. Kao svi veliki događaju i ovaj je kasnio.

U 10 sati i 30 minuta veliki crni rent-a-car mercedes zaustavlja se ispred pozornice. Vrata se otvaraju, izlazim iz limuzine, smješkam se iza tamnih naočala. Pozdravljam nazočne, mašem fanovima. Nekoliko žena u prvim redovima pada u nesvjest. Okrećem se prema pozornici, stajem na crveni tepih.

Polako se penjem na pozornicu. Osjećam na sebi zrake kamera svih domaćih televizija. Prilazim nasmješenoj djevojci odjevenoj u narodnu nošnju. Uzimam škare i broj telefona koje mi nudi na bijelom jastuku. Okrenem se i kimam organizatorima. Ignorirao bi ih, ali tako ne stoji u ugovoru.

Rulja odjednom utihne. Zna da slijedi najbolja stvar ove godine, ako ne i desetljeća. Polako režem crvenu vrpu. Nitko ne diše. Prerezana pada. Digne se neopisiva buka aplauza, zvižduka i radosnih plača. Okrećem se prema svjetini.

Na mene se bacaju novčanice raznih valuta. Ni jedna ispod 2 nule. Doleti i nekoliko ženskih grunjaka zavidne veličine. Približavam se mikrofonu. Dižem ruke, dajem im znak da zašute.

Baš u trenutku kad dizalica državne tvrtke za izgradnju cesta diže bijelu plahtu s pozlaćenog natpisa s adresom stranice izgovaram povijesnu rečenicu:

Proglašavam ovaj blog otvorenim.