Tag: 'saj-faj'

Softverski paket LibreOffice konačno podržava klingonski jezik (jezik kojim govore Klingonci u TV seriji Zvjezdane staze), počevši s verzijom 7.3 koja je izašla prije nekoliko dana. Qapla' ISO 639-3 kod za klingonski (tlhIngan Hol na klingonskom) je tlh. Napomena: "podrška" ne znači da je netko već napravio rječnik, provjeru pravopisa te provjeru gramatike.

Nastavak

Nema veze s filmom Avatar - ovo je kratka SF priča. Nadam se da ima smisla, nisam dugo pisao SF.

Sa zapada su počeli dolaziti ružni oblaci koji će prekinuti ovo dugo razdoblje suše. Oluja će biti gadna, ali do njenog početka ovdje neće više nikoga biti tako da nema ni žlice opasnosti.

Gledala je u grmljavinu u daljini i prstima kružila po okopupčanom mi prostoru. Bila je tiha kao i ja, znali smo što dolazi. Sjetio se dana kada je donijela tužnu vijest:

- Primljena sam!
- Ne seri.
- Jesam, fakat.
- Super.
- Zašto imam osjećaj da ti nije drago?
- Pa nije mi. Znaš što će se desiti.
- Znam. I želim kraj provesti s tobom.
- Daj nemoj. Znam da nisi romantična duša. Ni jedna fizičarka nije.
- A kako ti znaš kakve su druge?
- Pa ovaj. Gledao sam neke dokumentarce...
- Ti i dokumentarci. Daj bježi.
- Nije mi drago jer znam da ćeš biti svjesna, da ćeš...
- Gledaj na to ovako: odakle tebi pravo da budeš posljednji čovjek na svijetu?
- Okej. Sama si to tražila.

Nastavak

- Otvaraj! Otvaraj odmah!

Opuštanje u horizontali prekinulo je lupanje po vratima i piskutav glas koji je značio samo jedno: dogodilo se nešto gadno.

Izvukao sam se iz toplog kreveta, nabacio ogrtač i krenuo prema vratima. Usput sam bacio pogled na kazaljku na zidu. Mrzim ga.

- Ajd smiri se, evo otvaram...

- Ali brzo! Brzo! Brzo!

- Jesi li ti normalan, pa znas li koliko je sa...

Čim sam odškrinuo vrata odgurnuo me njima do zida i uletio u sobu ko da sam ga je asteroid pogodio u pozadinu.

- Jel znaš... jel znaš... što... malo prije... konačno...

- Ajd smiri se. Diši malo. Ček, oš nešto popit?

- Neee... Ne kužiš... Nakon tolko vremena konačno...

- Konačno si izgubio nevinost? Daj pričaj normalno, nemoj tiltati!

- Ček... da dođem do... zraka.

Nastavak

Napomena: ovo što slijedi je nastavak priče Noć vještice koja je napisana prije dvije godine. Za potpun doživljaj prvo je potrebno dakle pročitati prvi dio, ali nije uvjet. Samo se nemojte u tom slučaju čuditi o kakvom virusu ja to pričam. Priča je ponešto duža, ali nemojte da vas to spriječi.

Ovo je pakao.

Već nekoliko tjedana sam ovdje. Zatvoren, zaboravljen, sam, nitko ne dolazi u posjete, nitko ne zove, ma da koju razglednicu dobijem ili račun za mobitel bar, čisto radi dokaza da postojim.

Brada mi je već oveća, naraste to ako ne kosiš, još malo pa mijenjam ime u Gandalf.

I smrdim. Pošteno smrdim, ko Kolumbovi mornari čovječe. Dali su mi neki WC, ali tuš nula bodova. Već sam pomišljao da se operem u školjki, ali to mi se gadi. Još uvijek. Predviđam još par dana.

Da su mi bar dali neku zanimaciju da mi vrijeme brže prođe. Štajaznam, knjige neke, časopise, Playboy... Ili još bolje, neki film. Ne cijelu kolekciju nego samo par retro klasika od prije deset godina. Npr. Ninja Cheerleaders i Zombie Strippers. Filmovi koji su toliko glupi da ih možeš gledati više puta. Gledao bih ih non-stop dok se ne pretvorim u ninju. Ili u zombija. A možda i u stippera. Samo ne u cheerleadera.

Nastavak

- A što ću vam ja?

- Zaključili smo da je najbolje početi s blogovima. Blogovi danas imaju veliki utjecaj i ako želimo smanjiti paniku preko sredstava javnog informiranja najbolje je početi od vas.

- A jeste baš mene našli! Ja imam sreće ako post pročita 50 ljudi, i i to čak kad zgodne komade stavim.

- Nemamo još neki budžet pa nalazimo blogere koji su najbliži nultoj točki. Treba polako početi djelovati.

- Nulta točka? Nulta točka čega?

- Nažalost, nisam ovlašten da o tome govorim. Bit ćete informirani kad dođemo na mjesto događaja.

Nastavak

- Gospodine Predsjedniče!

- Zzz. WTF? Pusti me da spavam!

- Ali gospodine Predsjedniče!

- Bježi mali ostavi me na miru ili ideš na giljotinu!

- Ali gospodine Predsjedniče!!!

- ŠTAAAA!

Malo sam se previše zaderao jer odjednom je nastala vakuumska tišina.

Pogledao sam oko sebe, a cijela dvorana šuti i bulji u mene.

Sranje! Opet sam zaspao za vrijeme radnog vremena. Fakat bih trebao skratiti ove noćne orgije. Ali imam fintu:

- Ma nisam zaspao, samo vas testiram!

Svi su odjednom prasnuli u smijeh. Osim nekoliko njih čiji su osmjesi bili plastični. Moram smisliti neki novi štos, ovaj je već izlizan.

Okrenem se prema gnjavatoru:

- Recite, Savjetniče.

- A sada najavljujem delegaciju s Lotusa, jedinog otoka na našoj planeti gdje žive samo žene. Izvolite, naše gošće.

Fanfare su zasvirale, a u dvoranu su počele dolaziti krasni primjerci žena, sve komad do komada.

Kurac ću ja skratiti orgije, treba ih produžiti.

I onda odjednom mrak. Doslovno. Svemir je nestao u trenu.

Nastavak

- ...i to su pravila, onako ugrubo.

- Znači imaš golove i autogolove, jedanaesterce, slobodne udarce, ubacivanje sa strane, kornere, ofsajte, prekršaje, žute i crvene kartone, izmjene.

- Igraju se dva poluvremena od 45 minuta, između je pauza od 15 minuta, ako treba igraju se produžeci i tako to.

- A sad lopta. Čekaj imam negdje jednu.

Zavirio sam u ormar di sklanjam stare stvari koje dugo nisam trebao.

Nasmijao sam se na kolekciju erotskih magazina u kutu. Odavno ih više ne koristim.

Izvadio sam staru loptu, još se je držala, ma kad obrišeš prašinu skoro ko nova.

Pružio sam mu je s namjerom da mu je dam u ruke. Oprezno je napravio korak unatrag i rekao:

- Veliki Aruu!

- Ma šta ti je, vidi ovo je obična lopta. Radi se od kože ili od plastike, ima 32 dijela, 12 šesterokuta i 20 peterokuta, kužiš momak?

- Veliki Aruu!

- Nikakav Aruu ti ne stanuje ovdje. Ovo je predmet, sportski rekvizit, ništa strašno.

- Veliki Aruu!

- Ajd ne seri, uhvati loptu.

Bacio sam mu je s nadom da će je instiktivno uhvatiti u ruke. I da znate da je.

Ispočetka ju je htio bacit, ali znatiželja je prevladala: lagano ju je okretao u rukama i proučavao mjere, težinu, elastiku, šta već.

- Ovo nije Veliki Aruu?

- Ma nije pišta, daj ohladi već jednom.

- Ovo nije Veliki Aruu, ovo je obična lopta!

- Dobro jutro. Ajd sad javi svojima da se skuliraju.

Uhvatio je neki gadget i promrmljao nešto u njega. Super, valjda će sad zaustaviti countdown.

- Neće biti napada.

- Super! A sad, vanzemaljac, idemo na pivo.

Nastavak

Probudilo me je glasno lupanje po vratima. Jednu minutu sam čekao u nadi da će otići, a onda sam se pozdravio sa spavanjem i digao iz kreveta.

Otvorio sam vrata, ali i usta, spreman da kretena izbombardiram megabajtima psovki širokospektarnog tipa. Ali na vratima nije bio kreten, nego ona. Moja gazdarica.

- Jel' mladiću, kad ti misliš platiti stanarinu za prošli mjesec?

- Ovaj, dobrojutro gospođo. Ovaj, rekao sam vam da je samo pitanje dana...

- Tu glazbu slušam već tjednima. Mislim da ti je krajnje vrijeme da pokažeš pare ili... kužiš?

- Ali teta najavio sam odavno da će ovo biti kritična faza i rekli ste da nema problema, da možete sačekati.

- Ma šta ja znam što sam ja rekla, mali, imaš do kraja tjedna da platiš ili letiš van!

- Ma dobit ćete, do kraja tjedna bit će sve pet.

- Pazi ako ne bude. Meni trebaju pare, moram na frizuru...

Frizuru? Ispravljam se: ipak kreten.

- Dobro onda, vidimo se, ajd bok.

I zatvorim ja vrata. Uopće me ne dira, pa ista stvar se događa već nekoliko jutara. Samo što je danas prvi put spomenula frizuru. Kakva je to frizura koja toliko košta? Za te pare može kupit novu glavu. Proljepšala bi se generalno.

Nastavak

(Kuc-kuc.)

- Uđite, Mimi. Jesu došli?

- Da, šefe, stigli su.

- Sve okej?

- Da. Posjeli smo ih u VIP ložu, dali piće na račun kuće. Sad čekaju vas.

- Odlično. Reci im da dolazim za 10 minuta. Dobro je ostavit ih da malo čekaju.

- Okej, šefe.

Nastavak

Polako smo čistili Alpe od mutiranih gmazova.

Tih nusprodukata genetskih pokusa se nakotilo ko kompjutorskih virusa nekad davno u 21. stoljeću.

Meni su, kao najiskusnijem, dali najgori teren tako da sam nabijao na samom vrhu planine, tamo gdje su beštije već opako evoluirale zbog radijacije.

Svejedno je meni, majstoru na laserskoj puški, ovo bilo kao lagani nedjeljni izlet u prirodu.

Prelako. Moram se slijedeći put sjetiti povećati težinu nivoa kad uđem u igru.

I taman kad sam fajruntirao posljednju skupinu smrdljivih rugoba zazvonio mi je alarm s lijeve strane.

Nastavak